Ne zelim pricati o smislu

Nocas sam ju usnuo u neobicnom snu. Nisam znao zapravo jesam li ja to svjestan ili sanjam li ju, tek.? Svakako, nisam znao sto da mislim...
Uglavnom, htio sam joj reci da osjecam kako je dvojba stvarna i jasna. Sumnja nije slucaj nego je realnost. Zapravo nisam bio siguran borim li se ja to za njenu ruku i nesvjesno? Ma, uistinu se ne borim za nesto... mislim bar ne u onom smislu u kojem ljudi shvacaju borbe. Ja se ne znam boriti. Ja samo tu stojim i osjecam ju kao sto sam ju znao cesto i osjecati. I onda pricam o tome sto osjecam. I sto sanjam. I kako sam sam i s njom...
Dvojba je bila stvarna: prica o sigurnosti zivota u kojem imas osiguranu buducnost i jasnu viziju onog sto ce biti, neki mir u tome da ti je predvidivo i jasno. Ili barem da znas da ti neki odnos pruza sigurnost. I ono drugo, taj drugi odnos kojem je taj osjecaj sigurnosti svakako narusen. Obecanje vjecne sadasnjosti koja ne prestaje? U boljem slucaju, ili u onom gorjem. Krivnja zbog kalkulacija? Ta ne, odavno smo vec oboje bili svjesni da se skrivaju zastite u rukavima svih vrsta, pod naborima haljina... Bilo bi ludo to ne prihvatiti, i s tim znam, i s tim sam ovdje i dalje. Zapravo, valjda se ocekivalo da pobijedim neku proracunatost? Kao ljubavlju? Pobjeda koja bje prekratkog daha? Uostalom, sto joj imam za dati sto od mene nece ionako dobiti i kad bude s njim? Osjecaj da je losa zato jer misli o sebi, sebi zeli najbolje? Ta ne valjda. Ipak svatko nakraju misli o sebi? Hm? Da, sto joj imam za dati? Osim rizika bez pokrica? I sto ja dobivam?
Well, recimo to ovako: malo je mogucnosti u zivotu u kojima se smijemo zapitati ima li nam granica. Odnosno, kako ih dotaknuti ako si sam odgovorim da se priklanjam razumnom? Mada opet, dio onoga sto zelimo i krije se u ispunjenju onog sto je razumski jasno... Ah, ali ja samo osjecam i idem dalje, i uzivam u tome sto mi daje, sav taj san i tu radost, i sve suze i sve, bas sve, oni trenuci smijeska, kad se vidimo nesavrsenima i kad drugi vide nas nesavrsenima, i zavole nas kao takve, i sve to. Ma da, nisam uistinu dvojio. Samo sam se katkad osjecao izgubljeno... Pa je sumnja postajala stvarna. Kao sto je, osjecao sam katkad, bila i njena.
No, sto sam ono htio reci? Aha, san... vidio sam covjeka, starijeg muskarca koji joj je pruzao sigurnost. Koja ja nisam. Hm, hm. Ili je to bilo tako da ja nisam jer se u tu moju pouzdanost redovito moglo sumnjati? Uglavnom, to bi mozda objasnilo neku nedorecenost i toliki strah, zaziranje od otvorenosti? Hm, hm. Nda... I kako bih ja s njim, protiv njega? Postati simbiozom ? Ili ga potamaniti nekim neobicnim zaokretom svog carobnog sesira? Pa da, mozda i tako. Ali ja ne znam biti veci od nekog. Kao sto i ona to ne zna. Mali, mali, mici, sasvim mici smo. Nasli smo se kao male bakterijice sto vode ljubav pod mikroskopom... :)
Bojim li se te sumnje? Pa, ucinci se osjecaju. Itekako. I bio bih lud da se ne bojim. Ipak naravno da ostajem tu, jer mi je sva mogucnost necega, kao i sva sadasnjost toga sto je tu dovoljno velika da me nece ostaviti na miru. Uvijek bih se nanovo pitao kako to, i smijem li se nadati njenoj rijeci? Da, bitce da je sumnja bila razumljiva. Al', bolila je kao sam vrag. Ali je njena samo jedna rijec iz toga dizala dovoljno visoko da je 'ono dolje' bivala samo referentna tocka koju se valja dotaknuti, kako bi se vidjelo koliko se uistinu visoko moze doci? :))))
U svakom slucaju i kakogod. Mislim da mi je ponesto ostalo da pokusam prosanjati i dalje, mozda nesto novo doznam?
:)
zivjeli padovi, zivjele referentne tocke, shvacam ih tako, kao da su mjesta odakle se broji uzitak... :)
A spoznaja o postojanju i njihanju 'gore' i 'dolje' omogucava centriranost u sredistu ravne crte smrti i mira. Ah, da... a gusenje bih rado da moze doci postepeno, ako i mora doci...
eh, sad bih ju i opet rado zagrlio . i krug se ponavlja, jer mi nije sasvim razumljivo zasto mi to nije dano. time ju okrivljujem? pa se povlaci, a onda krivim sebe. i tako to. 
(bas bih ju rado zagrlio. :)
 

zagrli ju ;)