ovo nije penicilin: pomislite li na druge dok ste umreženi
Ne volim ljude/...treba li mi uopće itko?/
Crno i bijelo od kako se sjeća i mrak. Sunce ga nikada nije privlačilo. Tama kao prirodno okružje i samoća. Nije mrzio ljude, ali volio ih nije. Zbog čega da ih uopće i voli? Odbačen i prezren, neshvaćen ponekad i od samog sebe satirao je ljudsko u sebi. Gledao se kao biće mraka. Kad god je mogao hranio se krvlju toplih bića.
Iznimno privukla bi ga neobična žena. Tada bi se šepurio svojim crnim gavranskim perjem pred njom i tražio bliskost. Otvarao se u potpunosti, a ništa manje nije ni tražio. Samo više. Otvorenost je početna i sve karte na stolu. Odbaciš li jad skrivanja i manipulacija nećeš zalutati u kulisama. Put će te nanijeti kao bujica daleko više od uobičajenog.
Bila je posebna, magnetična i voljela ljude, mnoštvo. Tek među ljudima osječala se živom, stvarnom. Samoća ju je sušila. Prepoznali su se.
---------------------
nije za iskricu
--------------------
Tada je prvi puta spavao sa njom u krevetu. Preko prozora navučene teške, neprozirne zavjese. Pustila je da ju zagrli i utonula u san. Dodirivao joj je lice i usne dok je spavala. Mir. Jedino rijeka i dalje teče.
-okljaštren tekst prilagođen iskrici
26.08.2015. u 8:46 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar