Ručkić krčkić

"Neku posebnu sposobnost ljudi, potpuno pogrešno, nazivaju “darom”. “Dar” je nešto besplatno, neki bonus. Ja svoj “dar” jako skupo plaćam.
Ljudi ne znaju koliko je teško spriječiti to potonuće u spoznaju, koliko je teško zaustaviti pogled na onome što je sada i ovdje, kako je skoro nemoguće zaustaviti procjenu i naprosto biti tu, s njima, u njihovom, tako krhkom, tako nestalnom obličju. Kako ga je teško uočiti, izdvojiti iz onoga što je bilo i što će biti.
Ljudi ne znaju da životom prolaze napamet, naslijepo; da su većini drugih, i ljudi i događaja, već davno odredili oblik i namjenu, i postupaju kao da je baš onako kako oni misle. Svi mi plivamo kroz svoje i tuđe zablude, često zbunjeni jer ni ne znamo da smo slabovidni i da bi nam bijeli štap uvelike pomogao...
Mene je ta spoznaja spasila. Bez nje, ne znam kako bih.
Bez nje, upala bih u tuđe mijene, u sitnice koje oni ne mogu povezati, jer ih se ne sjećaju, jer ih ne vide, ali ja vidim, i znam, jedna po jedna, one tvore zbroj, zbroj koji se pribraja prethodnome, zbroj koji isključuje sve druge moguće zbrojeve, evo, tu, tu si povukla crtu, a nisi morala, mogla si zbrajati dalje, ali jesi, i sad je to konačno, to vidiš kao sebe, ili kao nekog drugog, premda ima još... Ja sam vidjela uzroke i njihove posljedice. To nitko drugi nije mogao. Ne bez odluke. Ali ja jesam. Stalno. Došlo bi mi da vrisnem. Bezveze. Jer njima to i tako ne bi ništa značilo...
I onda sam shvatila: negdje moraš zaustaviti pogled. Nije problem u drugima. U meni je. Ja koristim previše znanja. Previše riječi. Moram pojednostavniti. Bez toga, nitko me ne razumije.
Za sve ljude iz svoje svakodnevnice jednostavno sam izabrala jedan oblik, i prestala potom gledati. Nitko ne može zamisliti kako je teško namjerno biti slijep, koliko je koncentracije i napora potrebno da se ne odaš, da ne posegneš za nečim što, navodno, ne vidiš, da ne pobjegneš od nečega što je tu, ali ti to, navodno, ne znaš... Ipak, vježba pomaže. Povremeno zaista zaboraviš vidjeti."

Ovo sam napisala puno prije Iskrice. Tada sam još svoju pronicljivost smatrala prokletstvom, a ne darom, i zbilja sam se htjela zbližiti s većinom ljudi, zbilja sam samoj sebi pripisivala sve moguće krivice za sve neuspjehe mojih odnosa.

Ovdje sam naučila da nisam kriva. Ili, nisam uvijek, a nikad nisam kriva samo ja. Ma, znala sam ja to i dok sam ovo pisala, ali u tome je štos, ne zamjeraju ljudi meni što su mi prozirni, nego to što im to nabijem na nos prije nego što su spremni... Tko bi razuman zamjerio kad ti netko točno ukaže na izvor nevolje, a onda i na načine kako je prevladati? Nitko. Tako reagiraju oni koji nisu stigli do točke vlastite odgovornosti i vlastite inicijative. Međutim, ja sam kriva utoliko što nemam strpljenja dočekati to njihovo sazrijevanja, tim prije što ga najčešće nikad ne dočekam, a nemam baš razumijevanja za beskrajna samoopravdanja i racionalizacije situacija koje zaista ne moraju biti onakve kakve jesu. I zato me ljudi beskrajno umaraju: vidim previše. I ne znam kaj bih s tim.

Kakva sam ja? Evo, ovo gore me uvelike određuje: često umorna; nerijetko nadrkana; nedovoljno fokusirana na vlastite probitke; uživam u velikodušnosti kad se malo odmorim, u razdobljima mira, ili obilja, ovakvog ili onakvog; sebična kad je borbi previše, i škrta; namjerno slijepa kad mi je lijepo s nekim, odlučno kritična kad nije i kad vidim da ni neće biti.

Sve u svemu, nisam ja puno pametnija od drugih ljudi u svim aspektima življenja. U mnogima sam, štoviše, bedastija. I fali mi precizno podešavanje, često fulam u tome što treba vidjeti, na što zažmiriti, i koliko se sva ta kalkulacija uopće isplati.

Znam ja, ovdje mi se ne zamjera zapravo niti jedan jedincati konkretan postupak (jer svaki ste i sami počinili, ili biste mogli, ne bi vam puno trebalo), nego to što vas ja očigledno ne fermam. Ta vaša mišljenja, ili vas osobno. A meni je to divno olakšanje! Mogu vidjeti što god me volja, i reći to, bez zadrške, bez računice, bez namjernog sljepila, a ako mi se sljepilo omakne slučajno, svi sretni, pa i ja, neko vrijeme!

Volim se družiti s mlađim ljudima, jer oni sebe još uvijek vide u nastanku; moji vršnjaci rijetko: uglavnom se troše na opravdavanje i glorificiranje onoga što jesu i kako žive i zaborav onoga što su htjeli, a možda i mogli biti. Na prste jedne ruke mogu nabrojati svoje vršnjake koji se projeciraju unaprijed, koji aktivno brinu za buduću/budućeg sebe, i koji takvog, budućeg sebe, mogu voljeti. Velika većina se budućih sebe jednostavno boji. I ja, pomalo. Ali trudim se da buduća ja bude što bolja, čak i ako mnogo toga izgubi, počevši od zdravlja, privlačnosti, važnosti, pa i pronicljivosti.

Jedna od najvažnijih tehnika preživljavanja oduvijek mi je humor, ali sad se pomalo odmičem od nje: humor često prekrije važnost, otupi bol i zaslijepi oprez. Sad mi je vrijeme za tugovanje i radovanje, bez anestezije. Jer, na kraju se ipak, uvijek, nasmiješ! U zadnje vrijeme, obično bez gorčine.

I tak... Mogla bih još, ali ne sad. Kuham nešto novo, sad trebam pripaziti. Jer, da, jako volim jesti!

ovo ti se vjerojatno ne bu svidjelo - sve što radimo, pa i ovdje, mi smo ti kao točka od koje sve kreće....komentari, mišljenja...
ostali su samo usputni. ili bolje rečeno - uokviruju nas. sve kaj delamo, ne radimo zbog drugih. ipak je Bog prvi sebi bradu napravio, tako vele :)

biti brz u reakcijama ima i svoju cijenu.
strpljenju se učimo. nekad i nikad ne naučimo.

a humor? humor je amortizer. meni. i još ga se ne odričem

ma znaš kaj, ovaj medij je savršen za one koji žele odrasti na brži način. ja jesam :)

i ne bum više komentirala, danas, jer bit će opet priče tko je na čijem zapisu i zakaj :P

Meija, pa mislim da sam i ja rekla isto ono što i ti kažeš u prvom odlomku: sve što činimo (ovdje, ili bilo gdje drugdje, uz vrlo, vrlo, vrlo rijetke izuzetke) činimo zbog sebe. Zapraf me tvoj komentar, nešto u stilu, "vega bi vjerojatno mogla i drugačije, ali to ne čini..." potaknuo da objasnim ZAŠTO to ne činim: ne vidim u tome neki benefit za SEBE.

Strpljenja imam, selektivno. Uostalom, ne bih opstala u prosvjeti blizu 30 godina da nemam. Sad za strpljenje očekujem bar nofce, ako već ne nekaj važnije.

Lijepo je kad je humor izbor, kad nije kompulzivni cerek. Ja još čekam svoje dozrijevanje do trenutka kad bum se smijala iz trbuha, gromoglasno i bezobzirno.

I ja sam ovdje odrasla. Nisam ziher jel brže, ali sigurno bezbolnije nego na svim drugim mjestima na kojima sam do sada odrastala :-))

I OK je misliti o tome kaj bu ko komentiral to tko kome kaj komentira, ako ti je stalo. Why not? Marenje nije isključeno :-))

U ljudima ne volimo ono što vidimo u sebi i o sebi. Zar je moguće da si stalno bila okružena genijalcima? ( kakav je to jebeni teret...lupetaš )