Životinjsko carstvo

Naravno, niš nisam pospremila - ufatila se fotki i ni makac!

Ove dvije su mi posebno drage, a kao takve sam ih, jel, posebno pospremila, i to tak da ih već nekoliko godina ne uspijevam naći. E pa danas jesam :-D

Na prvoj je moj stari, avijatičarski pitomac, star valjda nekih 19 godina.

Na drugoj moja stara, eee, ona je tu već koka, kajaznam, može imati 25-26.

I takve su oni sebe najviše voljeli :-)))

Šteta kaj ih nisam onda poznavala...

I tak, sad sam ih ugurala u isti okvir (iako se ni oni s ovih fotki još uvijek nisu poznavali, štoviše, stari se na poleđini svoje nadao vječnoj ljubavi s nekom Šteficom, i sad mi nije jasno otkud mu ta fotka, jel mu je Štefica vratila, ili ju je on tražio natrag...) i izložila na počasnom mjestu police za obiteljsku povijest.

Ljudi moji, računala su zbilja ogavni strojevi... Nema do papirnate fotke! Iz njih tako mnogo toga možeš iščitati, vidiš koliko su gledane, jesu li čuvane, iz albuma razabireš što je albumašu bilo važno, čega se voli sjećati...

Evo, ja nemam niti jedne jedine mincezine i Duškine slike za uokviriti! I ako mi rikne stroj, ostat će samo ono što je u nekom tam cloudu, a nije sve. Zato sam odlučila napravit album, snimiti na stick, odnijeti u neki labos da mi to isprintaju, a od meni najdražih napraviti postere, objesit ću ih u hodniku. Velike postere.

Nemam niti fotki mojih najdražih mi dragana, jel... Ali sam pronašla fotku osobe koja je zadnja uspjela u meni pobuditi ludilo zacopanosti. Budem je jednom puknula ovamo, izvrsna fotka, on i ja ocvali u proljetnom vrtu, udubljeni u udvaranje ispod velikog stajaćeg sata ;-))

*samostojećeg sata - otkucavao je taj! Bilo je 15 do 6 popodne.

Frajer je bio ne baš osobito značajan u mojem ljubavnom životu, ali je trenutak bio jedan od onih važnijih u životu. Zato i ta fotka sad zauzima počasno mjesto. Ispod police s obiteljskom povješću, na pomalo pretencioznom stoliću.

No dobro... Uokvirila sam 20-ak fotki. Čistila nisam, kuhala nisam, jela nisam. Pa sad moram zadnje i predzadnje.

*poviješću

Još sam nešto uočila pregledavajući fotke svoje obitelji: ima ih na kojima smo sretni, i onih na kojima se vidi da nismo, unatoč fotogeničnom osmijehu. I obje vrste se nekak grupiraju oko istih vremenskih razdoblja ili sličnih situacija.

Točno sam se prisjetila svojih razdoblja sreće, nesreće, sjete, tugovanja... Sve se vidi.

Drago mi je što sam pronašla i nekoliko fotki svoje majke na kojima mi je baš draga: ono, jednostavna, opuštena, simpatična žena. Na većini svojih slika nešto glumata ili se duri. Zadnjih dvajs' godina stalno je imala facu nadurenog djeteta.

Stari je bio jednostavniji, on je znao uživati u trenutku. Na većini fotki se vidi baš ono što je tad osjećao, a ne kakvo mu je bilo to životno razdoblje.

Pronašla sam i nekoliko salonskih slika djeda i bake - oni u nekom profesionalnom studiju poziraju sa sinom prvijencem; baka pored nekog baroknog stupa u dugoj haljini. Ali, ima i onih svakodnevnih, toplih. Jednu nisam uokvirila, baš mi je žao, ponestalo mi je okvirića, a i nisam imala pravog formata: djed pod parom s mojim prvim mačkom, Markom! Za riknut su, obojica.

Valjda odrasteš tek onda kad svoje roditelje počneš gledati kao da su ti djeca; i zavoliš ih onda. Voliš ih i prije, kakvi god bili da bili, ali nekak s puno više zahtijeva, osuda, nezadvoljstava i strahova. Sad su počinili štete koje su morali, polučili uspjehe koje su mogli, i nekak su potpuno izvan tebe (unatoč svim onim sličnostima lica, građe tijela, mimike i pokreta kojima ih čuvaš i dalje), a baš zato puno, puno bliži. Razumljiviji.

Ma, uokvirila sam ja i neke svoje fotke, i jednu muža, ali nekak više zato jer je iza njega ocean. Nisam bila sretna s njim. Ne bih ga htjela stalno gledati.

Da, sad sam se sjetila bloških spika o vezama, podvezicama i raskidima. Ma, ljudi bložji, pa što je normalnije nego da se razgnjeviš?! Ne samo na njega, na sudbinu, na sebe i svoja očekivanja/nadanja/žudnje, na planove koji nisu uspjeli... Kokoš je velika samo zato jer je debela i jer se jako nadima. A ljudi pate. I kad ih netko ostavi, i kad sami nekog ostavimo, i kad umru, i kad nam se sve skup već zgadi. Patimo. Uz malo sreće, od toga i malo, malčice narastemo.

Sad zvučim kao ona "Ljubav je bol u srcu mom..." Ma jock. Ne mora biti. Ljubav je, zapravo, velika rijetkost. Mislim da većina ljudi nikada nikoga nije voljela, osim ovisnički, kao oca i majku ili bilo koga od koga se nadaju redovitoj namirdbi svojih sasvim prizemnih potreba, od tjelesne ugode, do titranja egiću. Što ne znači da rijetki pate, a ne, pati većina. Ali ne zbog ljubavi. Ljubav je blaga. Boli samo dok raste.

Ja svog muža nisam stigla voljeti. Zato uglavnom pamtim patnju i gnjev. I razočaranje. A hebga... Niš mi on nije skrivio. Zaista. Samo se razbolio. Ako se već morao ogriješiti o mene, vjerojatno je to bio najblaži način za moj ego. A najbolniji. Najrazorniji. Jer sam i ja samu sebe silno razočarala: takvog ga nisam mogla voljeti. Niti prestati željeti voljeti.

A sad idem jesti.

vegica....

vrlo si slična majci...

nećeš vjerovati, i ja sam jučer počeo briju sa starim fotkama, međutim odustao sam jer nisam mogao podnijeti emocije....Treba valjda pomalo, da se čovjek senzibilizira na šok povodom navale sjećanja i popratnih razmišljanja o uvjetovanju na ishodištu vlastitog bitka....:)