Ručkić krčkić

Duška na ravnome iskrenula šapu. I nemre hodat! Točnije, može, ali boli ju, šepa. Odvedem ju u veterinarsku ljekarnu, neka mlada, simpatična veterinarka koja ondje radi pogleda da nije stala na neki trn, da joj nije ušao klasić, jer ipak sam ja poprilično prićorava bez cvikera, a ove su doma. Ako je nešto drugo, idem ravno na Vet. faks. Niš nismo našle, ali očito ni ne boli jako, ova ju je istezala i pipkala, Duška ni zuc, no svejedno joj se baš ne hoda. A zna da u torbi imam lopticu! TO mene zabrinjava...

Niš. Dođemo doma, promatram, ako ne bude bolje, popodne na faks, na rendgen. Međutim, bolje je, sad bi ona ipak van, i lopticu. U međuvremenu, čitam u Jutarnjem o onim roditeljima koji su non-Hodgkinsov limfom svojeg djeteta liječili limunom i sodom bikarbonom, a ulje kanabisa, eto, nisu uspjeli nabaviti. Pa je dijete umrlo. Navodno, vrišteći od bolova, kako prema članku tvrde susjedi. I sad se postavlja pitanje odgovornosti a) tih roditelja, b) socijalnih službi (koje su, navodno, bile pozivane i upućene) i c) svih nas ostalih. Jer nema zakona koji bi regulirao ovakve situacije.

Hm. Evo, ja sama uopće ne sumnjam u svoju ljubav za Dušku, ali neprestano propitujem svoje odluke u vezi s njom: ponekad sam, kao sad, sklona kompromisu, jer mi se ne troši lova na eventualno nepotreban pregled, koji joj pride može više štetiti nego koristiti zbog zračenja (ove godine je već dvaput bila slikana); s druge strane, ne bi mi palo na pamet rukovoditi se onom, ne baš rijetkom, krilaticom vlasnika životinja "proći će samo"; ili je krkati sodom bikarbonom i limunom, tj. nekim sličnim, navodno učinkovitim, "prirodnim pripravkom". Čak ni kad se radi samo o jednoj šapi od njih četiri; a kamoli kad se radi o životu ili smrti. Ako ikada u vezi s njenim zdravljem i životom donesem pogrešnu odluku, zasigurno je neću donijeti zbog manjka ljubavi, nego zbog manjka informacija, znanja, netočne procjene... I neću tvrditi da sam bila u pravu. Bit ću odgovorna. Nitko mi zbog toga neće prijetiti sankcijama, ali sama ta spoznaja bit će najokrutnija moguća kazna.

A ovi roditelji... Pa, vjerujem da su dijete voljeli. Je li ih trebalo PRISILITI da postupe onako kako znanost i statistike tvrde da je jedino moguće? Treba li ih sad kazniti? Mislim, ako netko zaista VJERUJE da sodom bikarbonom i limunom može izliječiti rak, možemo li takvu osobu smatrati sposobnom za donošenje važnih odluka, osobito o nekome sasvim nemoćnom? Kakve to veze ima s ljubavlju?

JA ZA SEBE mogu odlučiti da npr. ne želim kemoterapiju; ali za nekog drugog? Nisam mogla ni za svojeg muža, nije bila u pitanju kemoterapija, nego lijekovi koji su usporavali razvoj bolesti; naravno da sam bila meta brojnih iscjelitelja, travara i nekakvog jako mi gorljivo preporučenog liječnika iz Švicarske, koji, navodno, postiže 90+% uspjehe svojim pripravcima, ali bih muža trebala potpuno skinuti s konvencionalne terapije, a pride još bljucnuti novce koje nemamo, tj. rasprodati sve, ili dići kredit, ili opljačkati banku. (Moj muž nije bio dementan niti nesposoban odlučivati o sebi i svojem liječenju, ali je bio psihotičan, tj. nesvjestan ozbiljnosti svojeg stanja, što je čest simptom bolesti od koje je bolovao. Odluka je, dakle, pretežno bila na meni, a ne bi se mogla provesti jedino ako bi joj se on protivio.) Jesam li ga ja voljela? To je pitanje u ovoj situaciji bilo potpuno irelevantno: presudno je bilo to da sam mu zaista ŽELJELA POMOĆI.

I zato sam odlučila da se neću kockati njegovim zdravljem i životom. Uostalom, nametnulo mi se logično pitanje: ako taj iz Švicarske zaista postiže takve fenomenalne uspjehe, zašto je tako opskuran, zašto mi nitko tko se godinama godina specijalizirao za liječenje te bolesti ne daje takve preporuke, je li moguće da su svi oni pijuni farmaceutskog lobbyja i da niti jednom jedinom liječniku zdravlje i dobrobit pacijenta nije na prvome mjestu? Moj muž se slagao s takvom odlukom. I kad je bio psihotičan, i kad nije. Iako od alternative nije sasvim odustao pa je uzimao neke homeopatske pripravke.

Ali ne sodu bikarbonu i limun!

Ili ovi koji svoju djecu toliko vole da ih ne žele cijepiti protiv bolesti koje (u daleko većem postotku nego što je rizik loših posljedica cijepljenja) imaju smrtni ishod ili teška oštećenja, npr. protiv dječje paralize. Ja bih takve u geto, blogami! A ne tu jadnu djecu u vrtiće i škole, pa nek bude epidemija, što koga briga, već su bile, pa su prošle, neki ostali mrtvi, neki mentalno zaostali, neki šepavi, ali ljudska populacija svejedno broji, koliko ono, 7 milijardi, zar ne? Pa čemu onda djecu cijepiti. Treba ih voljeti. Na SVOJ način.

I znam, sad će ekipica "vega nema djece, kaj ona zna". Znam dovoljno: kad mi je bilo optimalno vrijeme za imati djecu, nisam to htjela, jer sam o svemu ovome razmišljala i zaključila da mi je to preteško - da se nisam dovoljno naživjela vlastitog života, da ne znam dovoljno i da vrlo vjerojatno nemam dovoljno snage za tako puno odgovornosti u sprezi s toliko puno ljubavi koliko bih zasigurno osjećala prema svojem djetetu: strepnja bi me dokosurala. Tek oko 40. sam se osjetila koliko-toliko doraslom tom pozivu, a onda je ojačala i bojazan da ću možda požaliti što nemam djece negdje u svojoj 70., pa sam rekla ajde, da probamo. Probali jesmo, išlo nije, i na kraju tog pokušaja (mlakog: bez ševe u položaju svijeće i konzultacija o umjetnoj oplodnji), ja sam imala osjećaj da sam odradila što je trebalo i da sad mirne duše do kraja života mogu biti nemajka. I voljeti koga god me volja s onoliko odgovornosti koliko nosi SVAKA ljubav.

kad Vam bude trebao savjet za psa pitajte mene-za odlazak na faks uvijek ima vremena

Hvala, brojček, imat ću to na umu :-))

Duška, možda je prefrigana (ko jedna moja miconjica - šepuckala je i onda kad više nije imala razloga, ali je jer smo ju gledali, a kad nismo, trčala je :), pa samo iskorištava priliku za svoju guzu

a ovo o odgovornosti?
ajd prihvatila bih (ne)odgovornost u kvazi liječenju samo u kombinaciji s stupnjem obrazovanja koje ne dozvoljava realno sagledavanje situacije i ozbiljnost odluke. u suprotnom, riječ je o ljudima koji se vole igrati Boga na tuđi račun

Duška ne glumata kad je u pitanju loptica! No, sad je dobro, već trčkara po doma, tak da ću je izvesti van.

A ovo drugo: nažalost, za oružje moraš imati dozvolu, za upravljanje vozilom treba dozvola, za rukovanje raznoraznim alatima i sredstvma, npr. protupožarnim aparatom, treba obuka, ali za roditeljstvo - niš od navedenoga!

I onda svaki moron ima dijete i misli da je sveznajuć. Strahota!

jesam za alternativno liječenje ali SAMO kao suport konvencionalnom.
i nikad ne bih mogla preuzeti odgovornost za bilo čije zdravlje, a kamoli za ljude koje volim, gurajući ih u magličasta obećanja izgovorena uz čaj od nekih travuljaga