Nekomu...negdje...

Neka od mene ostane samo toliko, da bih te mogao imenovati samo svojim.
Neka od moje volje ostane samo toliko, da bih te mogao svuda cutjeti, u svemu te naci i ljubav ti svoju pruziti svakog trenutka.
Neka od mene ostane samo toliko, da te nikada ne mogu zatajiti.
 Neka od mojih spona ostane samo toliko, da bi me sputavala tvoja volja i da bi moj zivot ostvario tvoj cilj - neka mi ostane spona tvoje ljubavi.Rabindranath Tagore

Kad iz korijena svoje ljubavi
iznjedrim slatkim osmjehom
i zapocnem te grliti vrelim poljupcima,
pristani na sve moje dodire
i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.
Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,
pa te tijelom, kao svoju ljubavnicu prihvatim,
svaka ce se tvoja pora u meni otvoriti,
a ti ces nestati opijena u izmaglici mojih ruku
i kao probudjena svjetlost, odjekivati mojom dusom.
Tako savladane u osnovi andjeoskog sna,
tvoje ce se boje po meni razlijevati,
a moje boje, toplo u tebi raznjeziti.
Ne racunajuci prolaznost ovog vremena,
lezati cemo obavijeni tankim nitima
i zagrljeni, poput mjesecine, jedno u drugo srasti.
U odmjerenoj ljepoti nasih milovanja,
vatri sto u nama oduvijek zaklon ima,
nasi ce svjetovi s pticama letjeti
i u odrazu mirisnog cvijeca postajati vjecni.
Nije vazno sto ce se tada u dolini zanosa dogadjati
i s kojim cemo proljecem zivot nastaviti,
jer dok u nama sunce, zvijezde i nebo
radosno budu plesali, mi cemo klicati.
Tvoja ce plodna polja i tvoji bogati usjevi,
sve moje izvore popiti, a moje vode,
zelene od tvojih pitomih gajeva,
juriti ce brzacima medju tvojim obalama.
Kada osjetis u zoru moje srce,
kako se zalijece u tvoje grudi,
a moji vitki prsti,
okretni poput jelena, miruju,
iznjedri slatkim osmjehom
u korijenu moje ljubavi,
primakni se mome snu
i zagrli me s vrelim poljupcima.(LOTHARIO).

Imas u mojim dlanovima odmor i u srcu pokrivac ,
lezi pa se na moj dah nasloni i zaspi , tako utoni ,
a ja cu , ritmom sutnje iz svake ptice tihi let izvuci ,
umotati tvoj obris u lisce jablana i granama breze
naloziti da te ljuljaju , nad jezerom gdje valovi sapucu
i sve to mirisom jorgovana i lipe u proljece obloziti .



Imas u mom pogledu mir i u dodiru sigurnost ,
lezi na moja njedra i glavu nasloni , zadrijemaj ,
ne boj se , svo to drvece oko tebe zatisjem te stiti
i tvoje krhko tijelo na zlatni suncokret namjesta ,
sirinom ravnice svoju kosu raspusti i koljena savij ,
jer ispod tebe jutro ce neprestano u svom sjaju teci .



Imas u mom uzdahu moc i s njim zagrljaj zvijezde ,
lezi u moj brizan pogled i svoje drhtaje skloni , usni ,
pa kad te snovi nebom u raskosne setnje pozovu
i mjesecinom iznad mojih obrva njezno zaplovis ,
otkriti ces i ti vrijeme u kojem moja ljubav tebi ide
i razlog s kojim ispod svega svijeta odavno postojim .

ISPOD USPOMENA
Autor/-ica: zal kopp
ISPOD USPOMENA
ISPOD USPOMENA



Nebo se mojom dusom namirisalo i dugu pretvorilo u plavi pramen
sto niz moje tijelo mjesecinom silazi i bez otpora oblaze moje vene .
Ta me plava boja svojim zvukom obilazi i na proplancima sjecanja
pod stablima oraha usporeno slaze zaboravljene likove djetinjstva .
Volio bih otrgnuti uspomene i tisinom preletiti smirena jutra nevinosti
u kojima sam s dodirima snova odrastao na poljima zlatnih suncokreta
i u vjecnom naporu sanja nespretno hodao zelenim obalama rijeke ,
pruzao prasnjavim bentom , pa ispod mosta zastajao i posjecivao vodu ,
na kojoj su jos izmjesani mekani obrisi tankih krugova sa valovima .

Dok cekam vjetar i promatram tu daljinu sto se ispred horizonta valja ,
dok njegove rijeci cekam , s kojima se oduvijek druzim u besanim nocima ,
zagledam se u svoje srce i pruzam ruke prema izvoru beskonacne misli
i iz mene progovara moja vjecna zelja da si samnom , da u meni sjajis .
Znam , negdje sam te u djetinjstvu prepoznao , u prvim zrelim koracima sreo ,
u onim nocima gdje mjesec pocinje djecacke snove obrisima zena tociti ,
tu sam se prvi puta tvoga njeznog stasa napio , prvi puta mamuran osvanuo ,
vatrom svojih prepona odrastao i tebe silno poput zednog uzdaha zelio ,
tu sam te dakle osjetio , namirisao i smjestio u srce , u dusu i tijelo .

Kad si me tako , prvi puta posjetila i svukla svoju kosu na moje zjenice ,
pozurio sam rukama obuhvatiiti tvoj stas , ali si prozirnim pejsazom nestala ,
jutarnjom maglom smirila uzarene obraze i pustila ravnicu da me nadje .
Dugo sam po poljima iscrtavao tvoj nestvarni lik i pokazivao ga suncokretima ,
obalam rijeke u pijesku osmjehe hvatao i valovima dokazivao tvoju ljepotu ,
s pjevom tvog dalekog glasa oblacio krosnje i pticama nudio kao putanju leta .
Duboko te usjekao u drvorede i sve staze prekrio laticama tvojih pokreta ,
sve sam to ucinio , cijelu te rasirio pod mojim blagim slavonskim nebom
i jos tiho u molitvi spominjao , ponekad u dukate urezivao i s jabukom dijelo .

Sad kada me mladost povremeno posjecuje i oprezno ispod uspomena mami ,
sad mi sa proplanaka stizes , isto onako bosonoga i lijepa , preplanula u klasju ,
poput kosute plaha i tiha , istovremeno strasna u obliku svih mojih mastanja ,
sada se radujem i zapravo te u njedrima i oku docekujem , svlacim u jutrima
i vrucom muskoscu darivam tvoja bedra , uzlijecem i velikim zagrljajima ljubim .
Da , napokon se imamo , napokon si u mom dvoristu otvorila hrastove kapije ,
usla preporodjena i samo za mene odsjajem ravnice smireno zauvijek zakoracila .
Napokon me svlacis u jutru ispunjenim tresnjama i smireno punis moju dusu ,
mojim tijelom zaoravas brazde i pod njim ostavljas bozanstvenu dugu svog tijela .