Ručkić krčkić

Da se razmemo, ja sam lijena. Jednom mi je jedan moj šef rekao da je to značajka inteligentnih ljudi, a meni se to zapažanje učinilo ne samo laskavim, nego i točnim - pa kompletan tehnološki napredak čovječanstva zapravo je ili izraz želje da radimo manje, ili stvaralačke dokolice; gluperde rade po uputama i pride pronalaze smisao svojeg postojanja u šarafljenju istog šarafa na potpuno isti način svakoga istoga dana. I neka. Treba njih. Inače bi se sve raspršilo u ideje bez provedbi.

S druge strane, kad mi je stalo do nečega, bila to realizacija neke moje zamisli, ili lova, znam ja itekako upregnuti. Ne volim raditi po nametnutom rasporedu i/ili ritmu, a obično radim brže od svih drugih, zato, dakle, ne volim niti raditi u timu, ali hebga, nemreš uvijek birati, pa kad mi se sluči da moram kako nećem, a ja dok čekam radim nešto što me veseli. Evo, cijelog ovog mjeseca ja čekam ispitne rokove, dežurstva, sastanke, rasporede, ali ne sjedim zato non-stop na Iskrici: jock, majci, počistila sam nered u cijelom nekorištenom dijelu stana (osim u djevojačkoj, a i to još stignem), osmislila neka praktična rješenja za neke nepraktikalije koje me znaju ižifcirati, životinje su mi njegovane, čiste, razigrane, naučene na raznorazne intelektualne izazove, svaki dan je svježe skuhano, a usput su i sve moje profesionalne obaveze obavljene, tj. svi radovi pregledani, ocijenjeni, sve ocjene unešene... I mirno mogu dočekati onaj nesretni dan kad ću na posao svakodnevno, po zadanom rasporedu, predavati i što volim i što me ne zanima, ljubazna, nasmiješena, našminkana, ali jebiga, u udobnim i ne osobito atraktivnim cipelama.

(U jednom (prekratkom) razdoblju života potrefilo mi se da sam primala izvrsnu plaću za jako malo rada. Tada sam prevela desetak knjiga i napisala tri. Naravno, s obzirom da radim u privatnoj firmi, vlasniku je jako brzo postalo jasno da su mu djelatnici dokoni, a da će firma, uz sav naš lelek i jad, ako tako nastavimo propasti, pa nam je povisio normu; na čemu sam mu zahvalna - jer plaća mi stiže svakog mjeseca, već godinama. No, dok je bila Utopija, ono vrijeme i energiju koje nisam morala posvetiti zarađivanju plaće, posvetila sam konstruktivnim djelatnostima, jer me veseli STVARATI, od svoje dokolice i raspršenih misli stvoriti nešto opredmećeno, nešto što možeš primiti u ruku ili bar poslati još nekome, neka vidi, neka se zabavi.)

I vidite, zato mene zbilja iritira OVO:




Koliko sam upućena, ta osoba radi u državnoj firmi. Dakle, prima plaću iz poreza, koje plaćam i ja. Porezi na moju konkretnu plaću iznose preko 1000 eura mjesečno. Ja na ruke dobijem manje nego što mi treba da bih živjela kako volim živjeti i da bih imala spokoja i snage za kreativni i/ili dodatni rad. Pride, zbog takve osobe (i svih njoj sličnih), koja efektivno radi maksimalno sat vremena dnevno, i to ne samo na poslu, nego očito i doma (vidi moj jutarnji slikovni blog), ja ne mogu u pemziju za 2 godine, nego za 10; i opet neću dobiti dovoljno za život, pogotovo ne ovakav kakav sad vodim i kakav mi se JAKO sviđa, nego ću se morati odreći jako mi bitnih stvari: života u stanu u koji sam ulupala cca 10000 eura u zadnje 3 godine (što moram otplatiti do zadnjeg mi radnog dana), svakog "luksuza", koji vjerojatno uključuje i suživot s više od 1 životinje, lijekova na koje se plaća preveliko učešće (npr. spreja za nos, za koji unatoč dopunskom osiguranju, plaćam 70 kn participacije, ili hormonskih nadomjestaka, koji me koštaju 50 kn), a nove garderobe, frizera, kozmetičara, bazanja po restoranima i tsl. se već i sad odričem.

Iz istog ovog razloga nema teorije da poduprem tzv. "šatoraše" (viš, oni sad pali u zaborav, očito nisu izborno probitačna opcija) ili prihvat izbjeglica, osim ako ih se ne postavi na radna mjesta ranije opisanih uhljeba, i to jedino pod uvjetom da su ta radna mjesta uistinu POTREBNA. A sve mi se čini da nisu. Jer naša lokalna uhljebljenica zaista ničim nije pokazala niti dokazala da posjeduje takve sposobnosti da bi mogla za sat-dva odraditi nešto za što drugima treba cijeli radni dan. Ali, dokazala JEST da je isprazna tračbaba.

No, hajd, kaj sad...? Nemrem ja tu niš, čak ni revoluciju dizat. Tu i tamo nas zabavi svojim paranoičnim konstrukcijama. Uostalom, ima ona roditelje. Njihov je posao da je upozore da i sama ima djecu i da bi možda dijelić energije koju je utrošila na godine lelekanja za nekim popušenim kurcem ili društvom koje je neće trebala uložiti u igru, učenje i skrb za njih. Hm. Ma. Očito ni ti njeni roditelji nisu obavili blogznakakav posao... Ma. Kaj me briga za nju, njenu energiju ili njenu djecu - mene je briga samo za novce koje ona i njoj slični troše, a ne zarađuju. Potrošači kisika. Fuj!

Piše da žene iznad 35 godina imaju više šanse da ih ubiju teroristi, nego da se udaju.( to za USA )

Medo, promijeni terapiju, ova ti očito loše djeluje na kognitivne sposobnosti.

Blogme, ova neradnica fakat ima energije. Treba to konstruktivno usmjeriti. A ne smišljati urote i gadosti koje su njoj samoj svojstvene - da mora nekaj delat, vidjela bi da ljudi, sve u svemu, uopće nisu tak loši.

Nego, javila mi šnajderica da je gotova Duškina jesenska kabanica. Idemo po nju, a onda ćemo se i uslikati, tj. ja ću uslikati Dušku. A danas sam je i okupala :-D