Ručkić krčkić

Link



Starost me prvi put prepala kad sam imala 46 godina. Bila sam u mladom društvu, koje me voljelo, koje me prihvaćalo, s kojim sam se dobro osjećala i sasvim poistovjećivala, ali: svi su mi govorili "Vi" i "Gospođo". Onda sam napisala ovu pjesmu:

VI GOSPOĐO

Treba naučiti potpuno novi osmijeh
Kad postaneš
Vi gospođo
Izbaciti iz ormara šašave zaborave
Namirisane slutnje i uvrijeđene pokušaje
Neka ostanu samo
Mekane stare cunje
I one ravne cipele u kojima
Vi gospođo
Manje žulja
Treba naučiti sve kutove svjetlosti
I smjestiti se u najtopliji
Zatvoriti prozor kad susjed klimne
Vi gospođo
Uz svoj novi polagani uspravni osmijeh
I pozdraviti zahvalnost ako se javi
Čvrsto zatakni najdraže ja
Pod kapke
I priznaj
Sad ste na redu
Vi gospođo

31. 08. 2007.

A ne bi to mene toliko zdrmalo da već nisam znala; da već dugo nisam primjećivala kako me sve manje ljudi vidi, još manje gleda, a jako malo njih uviđa da sam ja zapraf skroz-naskroz ista kao i prije 10 godina. I pomislila sam da u nečemu griješim, da je sve to skup pogolema zabuna:

NIJE STVAR

u ladici
u glavi
u imenu
u pički
čak ni materinoj
ni u banani
niti u postupku
rasprave
nema je
nije tu ni bila
a ipak si je izgubila
u treptaju oka
dok okreneš glavu
zagledana u nešto što je moglo čekati
ti nesmotrena
šlampava žena
tako sigurna da znaš što je na njoj
i u njoj i oko nje i kako stoji
čak i kad ne znaš izgovoriti
je ne sais quoi
u kričavom šlafroku premećeš i brundaš
ali samo u mislima
smrznuta
na ledu
ostavljaš otiske na čaši
i tako znaš
da si ipak tu
1. 9. 2007.

I da, konačno se sasvim otvoreno, sasvim izravno pogledaš u zrcalo, ne samo po sjećanju, ne samo po opipu, pogledaš svoje stvari i vidiš da su broj veće nego lani, a tri više nego onda kad si se samoj sebi najviše sviđala, vidiš na faci jastučiće kojih nije bilo, vidiš u glavi slojeve iskustva, koji te pokreću u obrani ili napadu, vidiš se odjednom kao na slici, sasvim izvana, sasvim opredmećenu, i da, priznaš si:

IZDAJA

Više mi nisi prijateljica.

Napustila si me promišljeno, mučki
Bez pozdrava
Tako postupno da uopće nisam primijetila
Kad su se naši jutarnji pozivi –

Jedino tebi sam mogla ispričati što sam sve sanjala
Jedino sam s tobom vjerovala da je san mogućnost, pitanje dana

– prorijedili
I skratili
I postali
Što ćemo večeras, pa sutra, pa prekosutra, pa
Čujemo se

I knjige si mi odnijela
Jednu
Po
Jednu
Nekom drugom si obećala netko drugi čita
A tako i pjesme filmove
Bilježnice
pune naše budućnosti
Onu skupu haljinu koju smo dijelile, jednom ja, jednom ti

Nož je bio kad si se prestala sa mnom
smijati
Onda sam posumnjala
Ali nisam htjela vjerovati.

Kad te nazovem, pričaš
Kamo ideš s kim ćeš se naći što ćete raditi te večeri
Sutra
Prekosutra
Za vikend
Na ljeto
A ja popodne ispijam kavu
S onima koje zanima
Što sam danas kuhala.

I kad te vidim u gradu
Vitku
Golih ramena
Kosa ti blješti pod suncem neonom svijećama u mraku
Raspričanu s novim prijateljicama,
Okrenem glavu,
Postiđena.

Dođe mi da vam priđem, i kažem
Ne vjerujte joj ništa
To je prevrtljivica
Ostavit će vas
Promišljeno mučki
Bez pardona
Čim shvati da sjedite u gaćama do pupka kupljenim u Nami
I da vam je udobnost grudnjaka važnija
od lakomih pogleda
A možda i prije toga.

Da, ona je
Lakoma
Površna
Možda i priglupa
Ona hoće
Traži
Zahtijeva
Uzima
Ne pita
Troši
Krade kad ne daju bez pokrića
Na šarm
Osmijeh
Obećanje
O kojem uopće ne razmišlja...

Ali onda spustim glavu i odem dalje
Neprimijećena.
I bude mi tako žao što te nisam
Više voljela.
2. 9. 2007.

(Sjećam se, ovu sam pjesmu jedno davno objavila na blogu i svi su je shvatili doslovno. Uslijedila je rasprava o tome kakva sam ja prijateljica i jesam li zaslužila što me snašlo, je li moja prijateljica uistinu podmuklica, ili sam ja sve to sama skrivila... Eto, nisam. Sve je to prirodno. Mladost, kao i prijateljice, ne mogu biti za sva vremena. I treba ih voljeti dok jesu.)

I onda se sama u sebe zagledaš... Dugo. Brutalno. I što vidiš?

IZVJEŠTAJ

Kod mene
Ništa novo
Gledam van i mislim si
Što ću danas

Ulicom šetaju
babe s kolačima
Kapa nebeska je nisko
Miševi znaju da će pokisnuti
u rupe su se zavukli

U daljini tutnje vozovi
I nijedan ne kasni

Sad je već kasno za novi list papira
Ili plakanje
Prašina se slegla
Sat napinje žicu
I još malo pa će otkucati

Kao što vidiš
Kod mene sve po starom
Sve manje pameti
Sve manje ludosti.
3. 9. 2007.


Znate ono, bijes, tuga, prihvaćanje...? Tako je i sa starenjem. Ili s odlaskom mladosti. Ode nešto na što oduvijek računaš; nešto što uistinu JESI ti.

MAČKA IZ KOFERA

Rekli su, "Gospođo, to je
vaša osobna stvar,
niste jedina, takvih je tisuću, milijun,
bezbroj vas ima..."

Nevažnih, dakle, jer
osoba nije važna
ne vrijedi osobito
ni osobno
ni kao životna pojava
općenito
ni jedna u milijun
ni bezbroj nas.

I zaista je tako, znam,
Znaju i drugi ali se brane
junačkim desetercem
ili utjehom ljubavi

Koju ja nisam nabavila
Nikada
Pa čak ni kad je bila na rasprodaji
Kao ni mnoge druge stvari
Koje bih sad voljela imati
Neka bar stoje u ostavi
Za nedajbože
Ta krama kojoj smo htjeli vjerovati.

Ali imala sam mačku
Svugdje sam je sa sobom vodila
U koferu
Mislila sam da voli
Biti moja
I uvijek sa mnom
Na putu

Moja mekana topla mačka iz kofera na stranome putu

I onda sam jednoga dana
otišla iz sobe nekim poslom
utabanom stazom nove obaveze
i ostavila otvoren kofer
i moju mačku u njemu
pospanu
sklupčanu
prede kad je dirnem

I nisam je našla kad sam se vratila
Nigdje
Svugdje sam gledala
(Osim na cestu)
Sve sam pitala
Dugo sam dozivala
Nitko nije znao
Davno

Pa sam otišla
Lakšega kofera
I znala sam da je nema
Ali sam i dalje gledala pod auto, u tuđa dvorišta, podrumska okna
Zamalo sam uzela drugu mačku
Već sam je grlila,
Ali znala sam
Nije moja.

Htjela bih s nekime pričati
o svojoj mački
Pitati
i čuti odgovor koji ne boli.

Ne mogu
jer je osobno.

Ali je sanjam
Visoko na nepoznatoj grani
Među pticama
i drugim mačkama
njih milijun
Ušiljenog brka pikira moju sjenu na odlasku
i nimalo nije tužna.
4. 9. 2007.


I onda se osvrneš i vidš starenje svugdje oko sebe:

U MOJEMU KVARTU

umiru prodavaonice
umjesto parte im objese
Obavijest o preuređenju
ili Zabranu plakatiranja

agoniju najave
totalne rasprodaje
skraćeno radno vrijeme
police u kojima zjape rupe
kao povađeni zubi
vonj prašine

Ponekad osvane neka nova
nakinđurena nadobudna i nesigurna
tipična mlada glupača
naglo izrasla od napitka
na koji je nabasala u grotlu
iznad kojeg nestrpljivo korača zec
zapiljen u sat na lancu

uvrijeđena kad ignoriram njen poziv
kao majka kad ne volim njezinu djecu
jer mi ne znače ništa, ta njena djeca
na koju ne mogu potrošiti trenutke,
ta roba koja mi ne pristaje, nije krojena za mene
zaogrnutu oproštajem;

Zluradom mudrošću da u mojem kvartu
drsko samodostatnom poput bradavice
usred gradskoga pupka
opstaju samo prolaznici
auto dijelovi i gume
i predstavništva stranaca.
9. 9. 2007.

I pruži to utjehu. To sveopće rastakanje u nevažnost, u smrt... Ali, JA ne bih još. Još u meni ima pobune. I strave. Pa kako kad, malo je jača jedna, malo druga...


ZABAVA

Tako elegantno nevažna
i nedarovito prisutna
u svijetu prozirnom od beznađa
jučer je istinski odvratna žena
željela znati moje ime
ah, što je u imenu,
pomislila sam,
ali nisam joj rekla
otpuhnula sam dim cigarete
i nju s očiju
nenaviklih na bistrinu kratkoga dometa
stala sam brojati ljubavnike
sve bivši
kao kisele krastavce u tegli
svakome bih sad odgrizla glavu
bijesna zbog dosade koju su mi priuštili
slagati nade pod zablude
obećanja u kajanje
želje u oproštaje
i kad pogledaš malo bolje po
ovome prozirnom svijetu
jedino ona zadržava pogled
ta gadna žena koja bi moje ime
možda ugasim žar
i odem je upoznati.
22. 09. 2007.


ALICA U KUTIJI

Bila sam bijesna što ne mogu za tobom.

I moja je ljubav isparila u bijesu.
Jer bijes je bolji od tuge.
I strah je bolji od tuge.

Bijes je najbolji.

Nisam te mogla pratiti.
Ljigavo si spuznula gdje ja ne znam ići.
Gdje se bojim.
I bijesna sam zbog toga.

I sad bih trebala reći,
žalosna,
ali to je teško,
i zapravo nisam.

Jer ja još imam čaroliju,
još mogu ispijati čudne zatravine,
još mogu vjerovati
skakutavim stihovima
još mogu željeti
i vjerovati da je želja
nešto dobavila
još mogu
sve ono od čega ti želiš odustati

Moraš odustati.

Rupe imaju dno.

Ja biram biti u kutiji.

Ja ću iz nje iskočiti
Bit ću pajac
S rogatom kapom
I glupavo ću se smijati
Svima koji se nasmiju

Jača od njih
Jača od tebe
Jača od tuge
Jaka zbog straha
Zbog bijesa koji još imam

Jer bijes se tako lako održava

Ne traži ni kap vode
Ni trunčicu ljubavi

Kao žilavo samoživo stablo na hridini
Ždere iz dubina
Pojeo me cijelu
Mene crvenu

I nježnu od krumpira
slatkih otočnih
ponosnih na otimačinu
kiše
munja
treptavih izgleda

Sve je tu u čarobnome napitku
A neću ga popiti
Jer ovo moram proživjeti

Sama
U kutiji čudesa
Bez čarolija
Čudnih
Jer ih je nemoguće zamisliti

A sad u njima
Moram živjeti

30. 09. 2007.

I vidite, cijelog svojeg života bila sam uvjerena da se zaista ne isplati biti genij i/ili kreativka. Sve do onog trenutka kad sam postala svjesna svojeg starenja. A onda sam ostarila uz šačicu pjesama i nekoliko nepotrebnih ljubavnika. (U stvari, ne, i oni su bili potrebni, ti ljubavnici; kao i Iskrica, pozornica mojeg labuđeg pijeva i zlobnjikavo samozadovoljne starosti.)

Jer, svijet funkcionira po gluperdama: vas je više, zajedno ste jači i zajedno imate više love za potrošiti. Vaša sreća ili nesreća nikome nije važna dok privređujete ili trošite. Kao ni moja, uostalom, koliko god ja bila pametna ili kreativna. Ali MENI je bolje zato jer JESAM pametna i kreativna: JA sam taj evolucijski izboj koji većina vjerojatno neće doživjeti, ni kroz svoje potomke, jer bi to značilo odustajanje od suvremene ekonomije, političkih konstelacija i distribucije utjecaja i sredstava. Jebe mi se! JA SAM OSTARILA. I meni je to DOBRO.

No, da se vratim nekoliko godina unatrag, nije to išlo baš sasvim glatko, u roku od mjesec dana... Ne. Imala sam ljubavnika, voljela sam ga, i on mene. Bili smo genijalni, nekonvencionalni i živi u svim smislovima. Kad sam mu rekla da idem na Iskricu još malo biti mlada, bio je radoznao, ne ljubomoran ili srdit (ako je i bio, nije mi priznao, a ja nisam htjela znati).

Eh, viš, sad sam pogledala datume... Da, prvo sam još malo bila tužna...

TUGA TI NEĆE POKVARITI FRIZURU

Ako naučiš kako se nosi
Sasvim lijepo pristaje
Uz jesensku robu

Zaogrni je oko ramena
I jedan kraj prebaci preko drugoga
Ali pazi
Visoko uzdigni glavu
Da se njen odsjaj ne ugnijezdi
U podočnjake

Možeš je nositi kao narukvicu
I pustiti neka zvecka
Ili ovjesiti oko vrata
U tajanstvenom medaljonu koji
nikada nikada nikada
Nemoj otvarati

(Osim kad si sama
pred zrcalom
i skidaš sve
svu dnevnu šminku)

Neke žene bez ukusa
Nose je u čizmama
Uz vojnički teški hod
Neke su je razmazale po obrvama
Objesile na uši
Uplele u masnu kosu
Ili im je stalno na vrh jezika
A znam jednu kojoj je uvijek
Na ramenu
Poput zločestog malog majmuna

Moja je besprijekorna:
Svu me je prožela, do korijena kose,
A frizura mi je savršena.
08. 10. 2007.

I da, viš kako friziram povijest, prije Iskrice je bila još jedna strast, i hrpa pjesama na engleskome (koje nemrem naći, ali budem), jer je strast bila oličenje svega što volim u britanskoj kulturi, oxfordski intelektualac, novinar, strastveni uštogljeni Englez... I moj je ljubavnik znao sve o tome i sve to podnio i pustio me da se obračunam sama sa sobom. Ma, tko ga ne bi volio?! Za razliku od Engleza, koji mi je zlobnjikavo napisao da je našao novu "ljubav" i da je "mlada" kad je među nama počelo trokirati na daljinu.

Na Iskrici se još malo dalo mladovati, još malo se moglo vjerovati da sam ista kao i prije:

Smrt strastvenosti

Zapjevaj junačku pjesmu ravno iz ošita
Trebam uspavanku

U krevetu s idolom
Ja bih radije kurac nego utjehu

Na spomeničkim grudima njegove ljepote
Ne mogu usnuti bez damara pohote pod uhom

Prekrij nas klorofilom, mekom mahovinom
Neću plahtu uštirkanu preko očiju

Još su otvorene

Narikače na bdijenju u vlastitom grobu

srijeda, 22. 10. 2008.

I moj je ljubavnik stario... To sam potpuno smetnula s uma. Voljela sam ga jer je bio sve što sam voljela u svojoj mladosti, a njegovo starenje nisam htjela ni primijetiti, a kamoli prihvatiti, dok sam sama starjela. Pisala sam vam o svemu tome na Iskrici, i vi ste me voljeli/mrzili zato jer sam imala i ljubavnika, i priležnika, i rezervnog, i još jednog rezervnog, i još ponekog iz vaših vlastitih redova. Dakle, nisam genijalno ostarjela uz šačicu pjesama, nego uz niz nadahnutih i prilično očajnih/očajničkih jebačina.

Ali, ostarjela jesam. I konačno mi je sve to moje postalo smiješno. I fala eternisu, koji je bio zatravljen mojim zapisima starenja, pa je potaknuo presudnu pjesmu:

SUBOTA

Možda je danas mislima prehladno na grintavim granama
U čežnje nadutih oblaka ciljam golim okom
Oštrovida od kremena zime pod noktima
I oh so sexy s golim grudima na tako sivoj ulici nosim doma crvenu papriku u nadi da je ljuta a znam nije slatka će biti
Zmije u torbi tiho sikću hibernaciju od koje im rastu krila da prhnu tako lake ako otvorim torbu od šupljega srca
Bez jeke u nogama ne volim hodati stazama bez tabana u topot tuđih srdaca
U krvavi mrak žalobnog češera pokapanog smolom tužnjikavog osmijeha
Oh so sweet & sexy raspjevana vješam nadu kvačicama pogleda o štrik iščekivanja
Velika mokra šuštava
Zaklanja vranu graktavu kradljivicu sjajnih ključeva i ostalih šlampavih predmeta što sjaju bezvrijedni u posljednjim ovogodišnjim travkama
Zelenila u mojem gradu na mojoj ulici uz žbuku koja pada s vijenaca ostarjelih zgrada u kojima više ne stanujem
Ni oni kojima sam pripadala
Oh so dreamily sexy & cute sa svojim zmijama i paprikama bez ajvara bosa se smijem škripavim granama
Vjetar će reći svoje

Subota, 18. 10. 2008.

Da, postala sam si smiješna. Mila i smiješna. Smiješno mila. I priznala sam si: to je to. Vole me oni koji me ne vide; oni koji me vide, trebaju poticaja, vremena i volje da me zavole. Koje ja želim?

Svejedno mi je. Kako kad. Još sam sredovječna (onda bila). I zato:

SRIJEDA

Čegrtušu možeš sinkopirati samo do nesklada
koji će netko platiti glavom

Treba li za put u nevažnost ponijeti sendviče?
Raspelo mi ne stane u torbu
A mogli bi zamjeriti ako ga natovarim nekom drugom na grbaču
Svatko nosi svoje breme, kažu

Nadmudrivanje s valićima neće dobro završiti za ovu stijenu
koja ih sad krupno šamara optočena dagnjama
Oblaci vjeruju u reinkarnaciju

Nježnost se kao bolest ispružila po otomanu
Nemoj me zvati večeras
Pa ni u proljeće

U sitnim slovima na dnu ugovora nema ljubavi
Otpečatila se
Ne znam gdje zvecka
Nije kod mene

Ja ću na put na leđima čudovišta iz četvrte dimenzije
A ti kako hoćeš, po vlastitom izboru
Srijeda se još ne može sručiti u spiralu
Četvrtak ne mogu preskočiti
A i ne da mi se

Srijeda, 22. 10. 2008.

I onda sam se konačno okrenula sebi; i zaista se iskreno pogledala. I naučila se voljeti. I volim se. I više nisam osjećala potrebu pisati pjesme. Osim jednom, prije dvije godine:

okrutnost travnja će nam krckati pod zubima
reći ćeš lijepe su djevojke dok to ne znaju
omotane čarolijom nemoći
večeri su hladnije nego što izgledaju i duže od sjećanja
svijet bridi pod tabanima neku svoju melodiju
koja dugo i nemirno putuje do uha i stane
nepodatna jeziku
reći ćeš naše zime su postale okrutnije od proljeća
djevojke su lijepe dok to ne znaju i samo prolaze
kao dani koji su duži nego što izgledaju i brži od sjećanja
omotani čarolijom nemoći
ja više nisam lijepa rekla sam lani
ali me kiša više ne može otjerati s trijema
sve više volim njene bubnjeve i bitke vjetra s granama
koje su borbenije nego što izgledaju i žilavije od sjećanja
omotana čarolijom nemoći
znam što ćeš reći

28.2.2013

To je zadnja koju sam uopće napisala. A onda sam, starački, krenula stvarati svoj starački život: udoban dom, posao koji mogu raditi s voljom, a bez pretrgavanja, krug prijatelja s kojima smijem biti stara, i dosadna, i demodirana, i iskusna, i mudra...

I da, isplati se biti genij. I kreativna.

istina. tvrda.

Kako kome, Ane... Kako kome. Rashomon je isto kreativno starenje :-))

nisam mislila na istinitost kreativnosti..

nego na sličnost/istovjetnost vlastitih misli u približno istom životnom razdoblju.

Ali lakše je kad ih opredmetiš. Uostalom, i ti si kreativka. A možda i genij :-))

:)) tko to zna ?

ako i nisam, stignem još ;))

Pa, stigneš još ostarjeti (to budeš bez obzira na sve), ali biti kreativka ili genijalka jock. To ti je ko boja očiju - dobiš odmah, ili nikad.

Ali, nije da je to neki preduvjet sreće, jock. Gledam ti ja ove face s placa, te bapce u pregačama i maramama, mojih godina, one su sretne koliko god to mogu biti: jebe se njima za svekoliku javnost, one su došle na plac prodati robu, izvarati koga mogu, dobro se pogoditi s onima koje ne mogu, i to ti je to - udobne cipele, udobne gaće, obleka koja odma informira o statusu, i kud ćeš vragu dalje komplicirat...?

e, jbga..a baš sam se ponadala ;))

(Ručkić konačno gotov. Gibam! Cmoksa svim starima i onima koji se tako osjećaju! ;-D )

:D

ajd, dobar ti tek !

veseli me kaj si danas posebno dobre volje :))

fina autobiografija i kroz poeziju