Ručkić krčkić

Nisam baš nadahnuta za blogznakaj, ali ručkić se mora još prilično dugo krčkati. Usput, jučerašnji eksperiment s prokulicama se nije isplatio: puno suđa za sasvim osrednje okuse. Ma. Prokulice skuhaš na pari, zaliješ maslinjakom, dodaš češnjaka i soli i papra, i nema tu filozofije! Tko voli, uživa, a tko ne voli - ne mora.

U daljnjem nizu trivijalija iz moje svakodnevnice, mogu vas izvijestiti o sljedećem: ako vam iz staklarne dođu doma zamijeniti prozorsko okance 24cm x 44 cm, ravno 50 m daleko od svoje radnje, to će vas koštati 170 kn; ali, ako vi oteglite okno k njima, eee, onda je to 40 kn. Pa si vi razmislite ima li smisla klince tjerati da završe neki fakultet!

Klinci. Sve češće slušam da ih ni vlastite majke ne podnose. Ono, vole ih, što će drugo, tu je golema genetska, hormonalna, vremenska i financijska investicija, taman posla da ih ne vole, ali ih fakat ne podnose: naporni su, vele, dosadni, materijalistični, šlampavi, čak i prljavi, neposlušni, neoprezni, bezobzirni, egoistični, cendravi kad nije po njihovome, i ne šljive živu silu, nema tu autoriteta, ni roditeljskog, ni inače... Ja to, naravno, ne bih smjela reći, ali kad to majke ili očevi sami kažu, priznajem: slažem se.

Jučer sam tješila jednu zdvojnu majku poopćavanjem njezinih partikularnih problema (klinci puta dva): suvremena kultura nas porobljuje (u smislu "pretvara u robu široke potrošnje"). Konkretno, klince je uzdigla na pijedastal zato jer su roditelji na njih voljni jako puno potrošiti. Slično kao i na cucke, mislim, po kojoj fori kineska loptica može koštati 17 kuna? Mogu misliti pošto su tek malo kvalitetnije igračke za djecu. Dok vole igračke; a kad prijeđu na tehničku robu, jadni roditelji fakat naježe. No, ta djecocentričnost dovodi do takvog groznog dječjeg ponašanja, te njihove upućenosti u sve skupo a totalnog debilizma glede osnova preživljavanja, drskosti i otresitosti, a roditeljsko demfanje i oklijevanje da im priušte i posljedice vlastite razmaženosti dovode do kronične cendravosti i zazora od neuspjeha: klinci radije neće niš ni pokušati da ne bi omanuli, jer to je grozno, zar ne? Nemaju pojma da se tak nešto i nauči. Pa nauče jako malo. Guraju kroz trome obrazovne sustave i ne znaju ništa sve dok ne bude stani-pani, a onda, ipak, neki od njih nešto i skuže. Ako ih prije toga roditelji već nisu uspjeli uvjeriti da je svijet protiv njih, ilitiga da su predobri za ovaj i ovakav svijet...

Možda zapraf uopće nije loše što ovaj i ovakav svijet propada?

I tak, u tom zdvojnom razgovoru, pitam ja je li ona ikad djeci dala po turu, jasno naznačivši da ne samo ja, nego i mnogi pedagozi, smatraju metodu dupetarenja izvrsnim načinom da pred-kognitivno dijete skuži granice svojeg svijeta i opasnosti koje u njemu vrebaju (napominjem, naravno, da to po dupetu uopće ne mora boljeti, ali treba zveknuti i treba trgnuti dijete iz opasne i/ili jalove rabote - npr., opališ ga/ju onim kartončićem iz role kuhinjskog papira, tak sam ja Dušku naučila da ne smije smetlariti i ne vidim nikakvog razloga da dvo-trogodišnjak ne bi na isti način mogao skužiti da ne smije, npr. gurati prst u šteker; pride je znatno jeftinije i dugoročnije nego childproofing cijeli stan; i da, pametni psi poput Duške dosegnu inteligenciju dvo-trogodišnjeg djeteta). Veli ona da je, ali nikad javno, nikad npr. u parku, u kojem je njena kći netom napravila ne jednu, ne dvije, nego čak tri svinjarije, povrijedivši se pri tome, jer, veli, sjećaš se kak su razapeli onu neku glumicu koja je priznala da povremeno ispraši svoje dijete? Ne sjećam se, ali mogu misliti, jalovi mediji, osobito internetski, samo čekaju neku takvu temu da je razvuku na dane i dane vlastite jalovosti. Kao što je moja sugovornica točno primijetila, ne bave se oni muževima/ženama koji se međusobno mlate i pride maltretiraju/zanemarju djecu, niti djecom koja umiru od gladi i zapuštenosti, čak ni ovima koji djecu ne cijepe i/ili ih liječe čajekima kad trebaju kortikosteroide ili kemoterapiju, jock, to su ozbiljni problemi i tu zbilja treba upogoniti mozak, resurse, snage i vrijeme da bi se išta pomaknulo, ali to je li neka poznata ili nepoznata faca opalila dijete po dupetu, eeeeeeeeeeeeeeee, to je tema o kojoj moš srat do besvijesti dok ti dijete radi što god ga je volja, obično nešto što ne treba.

I da, naravno, internetski mediji moraju biti antiprotivni. Tak i ovdje. Ako ja velim da je ostarjeti zaista tužno, ali ne i osuda na doživotnu nesretnost, naravno da će se tu naći raznorazne prestarjele kvočketine koje nikad niš drugo nisu ni znale nego zaleć na jajca i tvrditi da to nije tako... Tj. da one nisu takve. Pa nisu, naravno! One su nesretne. Ja nisam. Ja sam prestarjela kvočketina kojoj jajca nisu glavna životna preokupacija, koja je, štoviše, presretna što sad može kvocnut što god ju volja, pa i jajca; one pate za jajcima, kojih više nema, ili su mućak. A najbolja mi je ova naša kokoš, za koju se zbilja čudim što nije u vojnim snagama, ta fakat ne funka bez uniforme, ali ajd, valjda joj je kuta dovoljna, potpuno nezrela, sva posredovana i posredna, nije u stanju ni plakat nit se veselit bez blagoslova "višeg autoriteta", pa jebote, ta bu i papke otegnula suha i suhoparna, ona kakti "nije ostarjela" - naravno da nije, za to bi se trebala i razviti i razvijati. Nju će nemoć i smrt samo snaći. A ona me posebno iritira baš zato jer je bar zericu inteligentnija od juicy i mai; inače su iste. Pljunute. Sam kaj su ove zgodnije.

I da, za tugovanje za mladošću je trebalo iskusiti njezine beneficije: biti lijepa, biti poželjna, biti ženstvena, biti u centru pažnje, nekome biti naj... Ja sam bila. I znam da to više ne mogu. I jebiga, žal mi je! Fakat mi je žal! Da mogu, ja bih opet, još strastvenije. Ali ne mogu. A ne podnosim imitacije.

Mislim da se ovo moje skuhalo. Točnije, da je na redu sljedeća faza, u kojoj moram biti pozorna. Ajd, zdravi bili, veliki narasli, omatorjeli kako god znate :-D

E tak... sad samo treba odstajati.

Nego, od ovih petrificiranih jalovih kvočketina, još su mi tužnije ove pred-kvočketine, npr. ova (hormonalno?) poremećena koja se jako trudi izgraditi neki odnos sa mnom. Ma, dijete, brini ti o svojoj djeci, svojem psu, i svojem međunožju, kaj te briga za bapca kao što sam ja??? Fakat nisi normalna.

U njezinim godinama, ja sam ljubila i bila ljubljena, zavitlavala i bila zavitlavana, radila i učila, utirala nove putove, brinula o materi, zarađivala za materijalnu bezbrižnost (ahhh... možda bih to čak radije nego povratak mladosti!) i kresala ljudima u facu što sam mislila da ih ide, bez straha da će me odalamiti, jer sam znala da mogu podjednako uzvratiti.

Naravno, nije moj život idila, ima tu kojekakvih problema, npr. transport prozorskog okna 50 m dalje do staklarne... Ali, već će to netko obaviti, možda ne na moju komandu i odma, nego kad mu bude zgodno, ali obavljeno će biti. I naravno, strah me samoće i ogoljenosti, jer ja JESAM sama i ogoljena, nemam nikoga tko me mora voljeti po defaultu ili dužnosti, nikad nisam gradila i izgradila takve odnose, ali netko će već uskočiti... Kao što je uskočila boža, kao što je uskočio krelec, kad je trebalo; a uskočit će i poneki gad, kao npr. bloški špijun ilitiga kurconosac hvalisavi, kad se moglo, a fakat nije trebalo.

Ta mala iskompleksirana seljoberica promašenog života, profesije i osjećaja uopće ne kuži konstelaciju u koju bi htjela prodrijeti. Dođe mi da joj pomognem; ali, s druge strane, zašto bih? Nek joj uskoči netko ako smatra da to zaslužuje. Ili nek se snađe.