O životu

Dal će biti nečije priče ili samo moja priča to zavisi od vas.

Upoznao sam je 90 godine prethodnog tisućljeta.
Došao sam u zavod ne obuku,nakon koje sam trebao
početi raditi.Smjestili su me u sobu u kojoj kako su mi rekli
nije niko ostao nakon obuke,svi su vraćeni kući ne položene
obuke.Iako su sobe bile dvokrevetne ja sam bio sam.
Ona je već bila prošla obuku i bila zaposlena.
Na početku sam se s njom družio koliko i sa ostalima.
Naše intenzivnije druženje počelo je par mjeseci kasnije.
Ona se slagala sa cimerkom i zamolila je mene da se
preselim kod jednog radinika koji je takođe bio sam i njoj
ustupim tu sobu.
U dogovoru sa tim radnikom ja sam se preselio kod njega
a ona u moju bivšu sobu.Tri mjeseca kasnije odlučili smo
se na zajdnički život i oboje se preselili u sobu u kojoj ja
i sada živim.

Sada ste vi na redu.Ispričajte kako ste upoznali svoju
prvu ženu odnosno svog prvog supruga.

Tko će to čitati, Tupko! Jebe se narodu za nas!

Mi ćemo pisati i čitati,a narod nek radi to što mu se radi :)

Evo kako sam ja upoznala svojeg drugog supruga. Jedna moja kolegica je rekla da ima frenda koji je solo i traži si curu. Pritom je podrapao novčanicu od 10 kn na pola i rekao joj nek jednu polovicu da onoj za koju smatra da bi mu odgovaral, i koja bi htjela vezu. Bile smo dvije kandidatkinje, pa smo valjda igrale par-nepar ili nešto, ne sjećam se. Uglavnom, ja sam dobila du polovicu od 10 kn. I dala svoj broj toj kolegici. Bivši me je nazvao i dogovrili smo se ispred Kavkaza.

Mi čitamo samo svađe i prepucavanje. Čim netko napiše dužu priču mi....bris!

Kako ja koza dođem ranije, čekam ja njega i gledam oko sebe. I vidim nekog tipa u bijelom dugačkom baloneru i pomislim, ajme, sve samo ne tip u bijelom dugačkom baloneru! Srećom nije bio taj. I dođe taj moj bivši, sjeli smo, popili kavu, dobro se zezali i tako smo se nastavili viđati. Rezultat - brak i dvoje djece..

Jesi li probala igrati loto ? :)))

A da, na sudar sam trebala donijeti onu polovicu 10 kn kao znak raspoznavanja. Ja je fakati donijela, ali je on svoju - zagubio :) Tako da nije bilo ništa od ceremonije spajanja novčanice :)

Nikad, ne zanimaju me igre na sreću..

To me podsjeća na vještice i inkviziciju...Ako se utopi onda nije bila vještica, ako se ne utopi, onda ju je vrag spasio i treba je drugačije ubiti...U svakom slučaju izbjegne drugi brak!

Kako s prvim mužem nisam imala djece, rekla sam da ću se udati samo ako ostanem trudna.. tako je i bilo.

Lijepa priča.Šteta što je on izgubio svoj dio novčanice.
Pitam za loto jer si u prvoj igri na sreću imala sreće.
Dobila si dvoje djece koju sigurno voliš njviše na svijetu.

Medo daj malo optimizma,nemoj biti tako tmuran.

Ne znam kako reći, ne vjerujem ja u sreću - ono baš sreću koja nema veze ni sa čim. Sreća dođe kad se potrudim, to je moja filozofija. Sreći treba napraviti put i otvoriti vrata, tako nekako

Pitam se ko je hrabar da idući napiše svoju priču?

Hrabrima i sreća pomaže. Zato što su hrabri točno odredili što žele!

Meni pomaže pitanje: što se najgore može dogoditi? I onda kad to nekako definiram, upustim se ili ne. Jaki smo svi mi, puno jači nego što mislimo, a sve je stvar i interpretaciji.

davne 1968. godine na plesu ,, koji se tada odvijao od 18 do0 20 sati, prišao mi vojnik i zamolio za ples. U našem gradu bilo ih je mnogo, no kako je malo previše popio odbila sam ga. Drugi ples odplesala sa drugim i prvi došao da se svađa ,tu je prolazio momak iz moje gimnazije zastao i pitao u čemu je problem i šta traži sa njegovom djevojkom. Od tada smo zajedno bili 45 godina, odgojili dva sina , dočekali jednog unuka i dvije unučice. Bilo kje divno do njegove smrti.

Ja želim čuti što više priča,želim da se družimo i pričamo.
Izgleda da nisam dovoljno hrabar pa nemem sreće da
čujem dosta priča.

Lijepo, Bernarda :)

Bernarda ti si zadnja saznala da si nečija djevojka :))

Krenuo sam s mog kolodvora na večernji vlak ( zimsko doba, inače je to popodnevni vlak ) ) u drugu državu . Bez znanja jezika, bez glasa, relativno mobilan s kanilom u vratu i izašao u Zidanom mostu. Među visokim stijenama, a na stanici nikoga. ( Buduća je kasnila jer je na rampi čekala da prođe baš taj moj vlak...) Nemam koga pitati, nema taksija, jedno svijetlo svijetli ispred zatvorenog kioska ( moj deit s današnjom suprugom )

Medo, jesi li nju upoznao na iskrici?

Što ti je kanilo u vratu i jesi li od ranije poznavao tu buduću sadašnju?

Da, Coco. upoznao na iskrici i uputio se u svijet...i evo me... 5 godina...

Vidio je na slikama na FB a kanila ti je cijev u vratu na koju dišem jer mi je prerezan dušnik ( grkljan ).

Hvala na pojašnjenju.
Sada imamo više nade da je moguće nekoga
upoznati za ozbiljnu vezu ovde na iskrici.

Tamne visoke stijene, 22 sata, hladnoća, vlak za nazad ujutro u 7.15 sati a nigdje svjetla, nigdje auta, nigdje nikakvih putokaza ili uputa a ja ne mogu niti vilnuti: "Halo, ima li koga!" Ikad bih nekog sreo ne bi me razumio jer me ne bi čuo. To je bio izlet...

Ipak se sve dobro završilo,a to je najvažnije :))

Uplašio sam se svega tek par mjeseci kasnije kad se film počeo po glavi motati što se sve moglo dogoditi...A prvi put sam otiša izvan Hrvatske bez glasa.

Ja sam se prvi puta uplašio po završetku rata u BiH.
Bilo je to krajem 95 rat je tek bio završen i prvi puta sam
nakon 5 godina išao kući kod svojih.
Dvojica muslimana rodom iz Zenice i ja smo odlučili
ići kući kod svojih.Jedan zdrav srbin nas je svojim
kombijem odvezao iz zavoda na petlju iznad Mrkonjić grada.
Tim putem je prolazio autobus iz Bihaća za Sarajevo.
Čekali smo taj autobus i kada smo se smjestili bili smo svjedoci
svađe muslimana međusobno,onih iz bihaćke krajine i onih
iz sarajevske regije.Samo sam molio boga da nas ništa ne pitaju.
Ko bi im objašnjavao ko smo mi,odakle i gdje idemo.
Na sreću stigli smo u Zenicu bez problema,a iz Zenice sam sjeo u
autobus za Žepče.

Sada nisam siguran,možda je to ipak bilo početkom 96 godine.

Kasnije sam putovao unhacerovim autobusom direktno
iz B.Luke za Sarajevo,dok nije uspostavljana redovna
linija B.Luka Sarajevo.