Ručkić krčkić

Link



Tako glasi naslov pjesme grupe Sparks (poslušaj link). A kajaznam... Mene stručnjaci (psiholozi, psihijatri...) kategoriziraju među "darovite osobe" - to im je, valjda, neki termin. Međutim, ja sama nemam baš vjere u svoje talente, nego u svoju inteligenciju: što god me istinski zanimalo, ja bih odradila kao da sam za to darovita; što god nije, odradila bih čak ispod prosjeka.

Evo, danas sam vam pokazala da znam crtati. Znam, jer me to svojedobno jako zanimalo; jer mi je bilo ispuh, način intuitivne spoznaje, kompleksna bilješka nekog složenog stanja i polazište za daljnje raščlambe. Više nije, jer se lako zadovoljiti amaterskom sličicom i ne rudariti do artikulirane, racionalne i opredmećene spoznaje. Crtanje je, dakle, za mene bilo vrisak; pisanje - spoznaja i početak rješavanja problema. Rješenje nemam potrebu izraziti, to živim.

Vidite, za likovnost sam, izgleda, bila zaista darovita: moj profesor likovnog iz osnovne škole je jednog dana pozvonio na vrata roditeljskog mi doma, predstavio se mojim starcima i objasnio im da sam ja iznimno, izuzetno i nesvakidašnje darovita; te im predložio neka me ne upisuju u srednju školu, neka to polažem izvanredno, a on će me pripremati za prijemni na Likovnoj akademiji, koju ću zasigurno upisati sa 16 godina. Moji roditelji su mu se kulturno zahvalili, obećali da će razmisliti, uljudno ga ispratili, a mene onda prebili kao vola u kupusu, uz izričitu napomenu da se TAKVIM idejama NIKADA, ama baš NIKADA ne zanosim...

Eto. Nisam. Ali ne zbog tih batina ili poštivanja roditeljskih odluka (batine sam dobijala i za bezveznije stvari, a roditelje uopće nisam poštivala, osobito u bitnim prosudbama), nego zato jer sam jednom jednu svoju sliku poklonili prijateljici, kćeri vrlo utjecajnih roditelja, diplomata s međunarodnim vezama, kojima se svidjela pa su je objesili na zid; i tako ju je ugledao neki ugledni talijanski galerist i izrazio želju upoznati umjetnicu, tada staru 14 godina. Umjetnica se pojavila s mapom svojih radova, i ovaj je htio SVE, baš SVE. A umjetnica NITI JEDNU JEDINCATU nije mogla dati. Eto. Zato. Mogla sam pokloniti nekome tko mi je drag, mogla sam baciti, ali prepustiti sudbini... to ne.

I zato nisam umjetnica. I zato ne vjerujem u talent. Nego u inteligenciju.

Prošlo je od toga 40 godina. U međuvremenu, ja jesam pomalo povjerovala u to da sam darovita i da sam umjetnica, ali samo zato jer sam skužila gušt u promatranju samostalnog života, prihvaćanja/neprihvaćanja, shvaćanja/neshvaćanja svojih djela. Uspjela sam čak sažeti svoju osobnu formulu za stvaranje tzv. "umjetničkih djela": razlučiti bitno u osobi/pojavi; poigrati se s nebitnim, zabaviti se detaljima (npr. ona Ilonka sa slikovnog bloga ima moje ruke, jer se njezinih nisam sjećala; moji pisani likovi, osobito sporedni, redovito su meni neizmjerno zabavni amalgami nekoliko osoba, tj. njihovih - po meni - određujućih osobina); prihvatiti da je svaki izraz INTERPRETACIJA, dakle, NE apsolutna istina, i da vrijedi jedino i samo dok/ako to znaš; izbjegavati automanirizam, tj. oponašanje vlastitih najboljih radova - kad se to desi, vrijeme je za promjene, bilo čega, motiva, tehnike, čak i grane umjetnosti.

Bar polovica mene žali što nisam iskusila umjetnički život (pazite, to nije "život umjetnice"!), tu percepciju potpuno podređenu stvaralaštvu, to trapljenje koje dovodi do ushita, tu radost opredmećenosti čak i svojih najbanalnijih oblika postojanja... Nisam za to imala kuraže; snage; vjere; podrške. Žalim i zbog toga što me moja darovitost - a to je sposobnost uvida u bitne značajke osoba i pojava - tako često dovela u konflikt s ljudima koji preferiraju šarene laže, ili sporiji ritam shvaćanja, čak i kad je protiv njihovih vlastitih interesa, što sam se zbog toga ponekad osjećala potpuno skrhanom, poput dijamanta razmrvljenog u vrećici od moje vlastite kože, pa se bolim i izvana i iznutra, ili poput čudovišta koje omata vlastitu jezičinu sebi oko vrata kako bi si stegnula glasnice da ne izrekne nešto drugima nepoćudno... Zbog toga nikad neću prestati žaliti. I smatram to svojim životnim teretom, kušnjom i neprevladivom nepravdom.

S druge strane, tu su kompenzacije urednog i odgovornog građanskog života zavidne platežne sposobnosti uz začin zlobnjikave spoznaje da ja zapraf mogu bolje nego velika većina onih koji su ostvari "život umjetnika" i svoj mediokritetski ili mediokretenski elan upogonili u farsičnost priznanja ili "pravedničkog gnjeva" zbog nepriznatosti. Ja se u svojoj najintimnijoj biti nikad nisam ni mogla, ni htjela, ni znala prostituirati; a kad se prostituirala jesam, činila sam to za život koji mi se sviđa, uz pošteno odrađivanje (darovito, rekli bi mnogi) onoga za što primam plaću svakog mjeseca. I ove godine je moja ocjena studenata čvrsta petica, uz komentare da sam "stvorena za taj posao". Jebiga, nisam. Ali mi je drago što ga mogu tako odraditi. Kad već ne radim ono što bi me onemogućilo da išta drugo radim.

A umjetnost, kao što umjetnici znaju, nerijetko nije ni dopadljiva, ni oku/uhu ugodna. Pa zato, juicy, kad ti ja, inteligentna i darovita kakva jesam, apsolutno sposobna za lirske uzlete, kao i za morbidne karikature, velim da si gerijatrijka, netaktična, bezobzirna, narcisoidna i plitka, ti to vjerojatno jesi. Za mene jesi. I tu je kraj rasprave. Napravi si zdjelu bijesa, a prestani čačkati po meni, jer od toga nema koristi, ni za mene, ni za tebe. Za ostale ima samo jako malo jako plitke zabave. Koja im, zapraf, škodi.

Ako zaboraviš posoliti bešamel, jel to umjetnička kreacija? :-((

Doduše, neki od meni najukusnijih recepata nastali su baš zato jer nisam imala ili jer ne volim, ili pak zato jer bih zaboravila neki od propisanih sastojaka. Dakle, može biti. Saznat ću za 20-ak minuta ;-))