Životinjsko carstvo

jutreko:) Dok nema Đimba,bum ja: pesek surfa na dupinu, kjut:)

Bok, ete! Blogme, zamjeničarenje ti dobro ide ;-))

Fala, trudim se...:) kaj da velim? Uvijek ću te pozdraviti kad sam tu,i kad me nema isto tak ću te u sebi pozdraviti....:)

jel to natuknica što si sanjala noćas ili ti jednostavno fali more Vega?:-))

Dobro jutro, vremenski nije baš lijepo ali ne smeta:-)

Još jednom dobro jutro svima, ete, bis... Ne, nisam to noćas sanjala, ali priznam - zavidim ovom morskom psu! :-))

Jučer sam vodila prilično ozbiljan razgovor o vezama. Prvo općenito, a onda partikularno, o jednoj određenoj vezi. U kojoj ima problema.

I tak, velim ja, pa nemrem ti ja biti role model, meni ti veze nikad nisu išle, uvijek mi je to bilo jako teško, i evo, sama sam, jer mi je očito lakše biti sama nego u vezi i jer to očito ispunjava više mojih potreba nego neka veza. Dakle, kaj ti ja mogu reći? Mogu slušati. A mislim da je uvijek osnovno pitanje "Je li meni bolje ovako ili nije?".

Pa čituckam te blogeke ovdje, i mislim si, ma, to je samo struganje noktom po površini, veza je zapraf vizija nekog života koji želim izgraditi s nekom osobom, nije branje gljiva, nije ludi seks, nije vjernost/nevjera, prešućivanje ili brutalna otvorenost... To je ono svakodnevno djelovanje koje pridonosi ili ne pridonosi svrsi našeg uparivanja, a svrha je ta vizija. Nemreš to izgraditi samo tako, za par mjeseci, kroz poruke i kavice.

A svi mi imamo te neke vizije u primozgu, neki čak sasvim jasne i definirane pred očima, i onda si mislimo da bu ta druga osoba jednostavno uskočila u plan i potegnula svoj dio; kao da taj/ta također nema svoju viziju, negdje... I možda je uopće ne zna izraziti, možda ni mi ne znamo izraziti svoju, a možda smo i silno terminološki neprecizni, pa kad velimo "izlet" zapraf mislimo na opuštenost, a jebiga, izlet najčešće nije baš opuštanje, treba tu priprema, a uostalom, "izlet" je iskorak iz rutine, pa mi zapraf velimo čovjeku da bismo mi htjeli živjeti drugačije nego što sad živimo.

A načine života treba isprobati, kao i cipele: mogu izgledati fenomenalno, sve dok ne provedeš pola dana u njima. A onda jao! Pa jedva čekaš obuti one svoje stare, ofucane.

Kajaznam, stvarno nemrem mudrovati o vezama; za sebe sam zaključila da neću nešto što mi je teško. Ako mi je lako, ako to doživljavam nekak prirodno, onda OK. Ali da bih se ja sad MUČILA za neku drugu, drugačiju, a kamoli TUĐU viziju življenja i mene u tom življenju - ma kakvi!

Nisam tak razmišljala kad sam došla na Iskricu. Doduše, i onda sam se nadala da će mi ovdje biti lakše nego što mi je bilo u drugim komunikacijskim kanalima. I zato sam davala šanse raznoraznim ljudima, ali jock, izostala je ta spontana prirodnost, ali ne žalim: svašta sam probala, nije išlo, ja mirna.

Kad se sad sjetim s kim sam sve sjedila na kavama i mrtvo ozbiljno vodila urnebesno blesave razgovore, vidim jasno ono što sam se onda trudila ne vidjeti: parenje s takvom osobom bilo bi mi jednako parenju s nekom sasvim drugom vrstom primata. I to je zapraf bilo ono teško u svemu tome: taj trud da NE VIDIM.

Hjooooj, trebam se pomaknuti. Danas smo cure i ja odrapile ćorku skoro do 9. Valjda zato jer od sutra ulazim u žrvanj, nema više tu i tamo neka obaveza, ajooojsigameni, jock, sad svaki dan hrpa obaveza, i to po prilično nelijepom rasporedu. A štaš... Moram ići raditi plaćicu zaraditi. Kad ne igram lutriju.

Tak da mi je danas oproštajka s lagodnim življenjem. Osam mjeseci pokore, a onda jopet. Ah. Dok sam bila mlada, imala sam viziju samostalnog života, ne udavače/sponzoruše. I tko mi sad kriv? Nitko! Ja sama.