Dnevnik jedne tračerice

Sjedim i slušam…. Ne vjerujem ni sama da mogu sjediti i slušati, ali kao da gledam sebe, u tim godinama…. Neću i nikad….
Sjetila sam se svih svojih nikad i neću. Gdje je to nestalo? Da li bi mi život bio drugačiji da sam u to vrijeme bila tolerantnija? Sjetila sam se jednog dragog lika, koji je mogao biti mnogo više, samo da sam htjela vidjeti. No, ljubav i onako nije moja specijalnost, to mi nikako nije išlo. Uvijek sam nalazila razloge protiv, nikad za. A danas me vrijeme gazi bez milosti. Dan se pretvara u tjedan, tjedan u mjesec, a mjesec u godinu…. Imam osjećaj kao da gledam film u kojem igram ulogu statista, a netko je stavio kazetu na premotavanje. Ne osjećam se starom, nisam izgubila osobnost, nisam izgubila oštrinu, ali izgubila sam neću i nikad. Nestali su putem. Nemam živaca inatiti se, nemam za to vremena, odmahivanje rukom je znatno lakše. Još uvijek znam pokazati zube, ali ne i očnjake…. Ljudi to znaju i koriste, a mene ne smeta što to drugi koriste, nego to što im ja to dozvoljavam. Prepoznajem maske, a ne razotkrivam ih. Zašto? Nekako mi je lakše gledati laž i pretvaranje, nego bijednu istinu. Apriori mrzim ljude s «plidenta» osmijehom, ali ja im uzvraćam istim. Sva sreća ljudi rijetko gledaju oči. Moja generacija bi sad trebala biti u naponu stvaralačke snage, a ona se bori za preživljavanje. Ljigavci hvataju pozicije, a sposobni se gube u vlastitoj nemoći.
I dalje slušam svoju mladu sugovornicu i nadam se da će njeni nikad i neću potrajati puno dulje i da neće dozvoliti da ih žrvanj svakodnevnice samelje….

tegobna prica s naznakom prosvjetljenja? :)