'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

znala je da blagdan sa sobom donosi posebno raspoloženje. i ona se voljela opustiti i popiti koju čašu vina više.
-pa sutra je Božić-mislila je,može se malo opustiti i čekati u blagostanju taj praznik duše.
znala je i da on voli pogledati malo više u dno čaše jer nije jednom pokazao zlu ćud u takvim prilikama.
bio je rizik da se oboje nađu u takvom stanju ali nada je poticala ono što se ponekad i nije moralo dogoditi.
čaša po čaša,riječ po riječ,tenzije su se dizale neometane razumom.
kad je krenulo šake su letjele na sve strane. nije se pazilo koji dio tijela može nastradati.
tragovi krvi bili su po zidu i podu i namještaju.
po dolasku policije nije mogla reći ništa drugo nego da je pala s bicikla.
ali ono u duši...oni tragovi i ožiljci što su ostajali, bili su sjeme koje je klijalo polako ali uporno,ne dajući ni približno sliku što bi iz toga moglo izrasti. uvjeravala je sebe da je on voli a i on se nakon toga trudio dokazati da je to bio trenutak. JOŠ jedan trenutak nestabilnosti.još jedan trenutak kad je svemir zadrhtao nad nevinim i slabijim.


voljela ga je...i vjerovala da će jednog dana on biti taj koji će joj pružiti sve ono u ljubavi o kojoj se priča.
a on je samo bio tu i vjerovao da je ono što zna pružiti dovoljno da je zadrži zauvijek.


onaj drugi slušao je što ona priča. šutio je i gledao svaki njen pokret,svaku izgovorenu riječ gotovo je znao napamet. i kad je napravila pokret da će ustati,on je pitao da li želi kući...kad je oblizala usne ,on je pitao- želi li čokoladu.
strpljiv,uporan,čekao je da ona učini korak ka njegovoj želji.

a ono sjeme,zasijano u zemlji sumnje i zablude,lagano je izvirilo gonjeno toplinom pružajući prve latice prema suncu ostavljajući za sobom sve crne dane...kaznu i zabludu.
nemir.