Batić Ko Kolačić

Padala je kiša danima,
oči nam umorne satima.
Malaksale ruke od ljubavi,
ostali su samo poljupci.

Noć je tada bila prekrasna,
uz zvuke nam uzdaha strasna.
Uzdasi sitni i nečujni
s kišnim se kapima stopili.

Tijela nam topla i strastvena,
jedno za drugim su žudjela.
Poljupci naši bi pljuštali svi,
uzajamno bismo se ljubili.

Od naših mirnih uzdaha,
soba je bila sva ispunjena.
U toj se igri od ljubavi
na vrijeme tada zaboravi.

I dok je kiša rumorila,
čula se muzika crijepova.
Tada bi zajedno zaspali mi,
uz zvukove kiše zagrljeni.

Link
Link