Ručkić krčkić

...a ne samo međunožje. Dakle, prije svega, trebamo imati želuca za neku osobu da bi ljubav uopće bila moguća; i trebamo osjetiti da nas hrani, da nas nasićuje (a NE zasićuje ili šopa), i trebamo uživati u tome da mi tu osobu hranimo, nasićujemo i da je s nama, od nas i zbog nas veselija, snažnija, poduzetnija, ali i razgaljena i lijena.

Ljubav nije obrok s nogu.

Ljubav je studiozna i spora gozba, nakon niza zagorjelih, neslanih i neukusnih pokušaja. Rekla bih ja. Koja sam isto pokušavala mrknuti ljubav u hodu, pa mi je prisjela. I tako nekoliko puta. A onda nije. Kad mi se već počelo fućkate za sve splačine koje smo zajedno kušali.

Za ljubav nema recepta, bar ne takvog koji bi se svima sviđao. Ljubav je uvijek ono nešto, onaj tajni sastojak koji zna samo dvoje ljudi. I nemreš je prodavati drugima, štoviše, ni ne želiš, iako ti je drago kad dođu gosti i nasite se za vašim stolom, jer kad voliš tu jednu osobu, za koju imaš želuca, koja te hrani, koju voliš hraniti, osjetiš tu neku blagonaklonost prema svijetu, i nekak ti se čini da bi SVE mogla bar malo nasititi; bar jednom. Prijatelji su oni koji ti to dopuštaju. Koji stvarno imaju želuca za tu našu sreću, i koji u našoj gozbi iskreno uživaju, čak i ako imaju nešto za njih bolje doma.

Ovo je ideal. A ne moja stvarnost. Devet godina sam mu se približavala, i kad sam mu već bila nadomak, ispalo je da hranim puža i da on ima svoju kućicu, i da je u njoj najsretniji, a jako mu smeta što i ja imam svoju, i što u nju ne zna ući. Valjda sam i ja pužica. A dva puža nikad nemaju istu, zajedničku kuću.

Kasnije, više ni za koga nisam imala želuca. Evo, danas mi se svidio tekst koji je objavio love and jazz, kad evo ti njegovog komentara:

"Osobno ne razlikujem feministkinje od muškaraca nasilnika."

Prisjelo mi! Ne znam točno koga to čovjek smatra "feministkinjama", ali pretpostavljam većinu nas koje smo zla ne sluteć došle na njegov blog izraziti svoje mišljenje (jer, žene, naime, mogu i misliti!) ili želje (da, mi ponekad imamo želje koje nisu podudarne s muškarčevim), ili ideale (koji, priznajem, nerijetko potječu iz mediokretenizacije, ali svejedno, oduvijek se ljude treniralo za neke oportune ideologije, što ne znači da su ove sasvim lišene vrijednosti, ili da je osoba "bolja" bez idealizma). Čovjek je jednom strastvenom i subjektivnom prikazu muško-ženskog odnosa kontrirao istim takvim, strastvenim i SUBJEKTIVNIM, ali iz drugog ugla. A onda se pobunio što nismo izabrale njegovo gledište.

Ne znam jesam li feministkinja, a pretpostavljam da po većini definicija jesam... Samu sebe smatram jednostavno osobom koja je željela istražiti što više vlastitih sposobnosti i potencijala i onda izabrati onu vrst življenja koja mi omogućava najviše zadovoljstva. Ljubav, suživot, partnerstvo, brak... da, i to je bilo uključeno u moje ideale. Subliminalno, bila sam prema tome sumnjičava, jer to nisam vidjela i doživjela u roditeljskom domu, elem da bih tek na pragu starosti skužila da su se moji voljeli, samo ne konvencionalno: uostalom, to je i logično - nitko tko ima izbora (a oboje su imali, premda su tvrdili suprotno) ne ostaje u nezadovoljavajućem odnosu 40-ak godina. Isprva sam ja to htjela konvencionalno.

I glečte, nije išlo... Jel zato što ja sama nisam konvencionalna, jel zbog te skepse koju sam donijela od doma, jel zbog međunožnih umjesto želučanih izbora - ne znam. Nije išlo. Kako god sam pogledala, s muškarcem sam uvijek bila reducirana i okljaštrena, a bez njega slobodnIJA (ne sasvim slobodna, jer sam još uvijek robovala željama za konvencionalnim odnosima) i zapraf ozarena radoznalim istraživanjem životnih potencijala. Kad sam se udala, sjećam se, nakon dva-tri mjeseca, sjedim ja u kuhinji i mislim si, "Jebote, kae OVO sad moj život sve dok ne umrem...?!". I čvrsto sam odlučila - NE! Voljela sam svojeg muža, vjerovala sam da i on voli mene, odlučila sam taj naš život presložiti tak da i meni paše, da se ne podrazumijeva da JA odustajem od magisterija kako bi on imao skuhano i sređeno da odradi SVOJ doktorat, da mu objasnim da ja nisam genetski programirana za vještije baratanje kuhačom nego on, ili da mi drek njegovog djeteta smrdi i da mu ne želim brisati rit, jer nije MOJ, nemam ama baš nikakve tjelesne, hormonalne ili emocionalne spone s tim malim bićem, koje mi je simpatično, ali je u mojem životu isključivo zato jer sam s njegovim OCEM, a OTAC je dobio pravo na viđanja da bi dijete imalo OCA, a ne maćehu, te da stoga nemam nikakve namjere bedinati klinca kad dođe, a otac mu se negdje izgubi ko magare u magli... E, na tome smo pukli: prestao je dovoditi maloga, a na mene je navalio da ja rodim NAŠEGA klinca.

E, za TO nisam imala želuca. Zamjenski klinac? To je moguće? Ako njemu jest, meni nije. (I sad bih mogla ispričati dugu i istinitu priču o tzv. "serijskim očevima", ali to ostavljam za neku drugu priliku.) No dobro, prst sudbine se umiješao i moj muž je obolio i umro... Reprizirala sam situaciju još jednim suživotom, tek toliko da vidim je li fakat greška u meni i mojim očekivanjima i jesu li svi isti, zaključila da ima grešaka u meni i mojim očekivanjima i da nisu svi isti, ali da su fakat jezivo slični.

Jesam li feministikinja ako očekujem da moj partner odvali podjednaku količinu (ne nužno i vrstu) posla kao ja? Da mi omogući dovoljno vremena i prilika za zanimacije koje ne dijeli sa mnom niti može sudjelovati u njima? Da mi prizna da sam u nečemu bolja od njega i da ne traži neprimjerenu količinu divljenja za one svoje sposobnosti i vještine koje su bolje od mojih? Da smatra normalnim da njegovu suradnju u zajedničkom življenju podrazumijevam i ne moram svakodnevno zbog toga paliti svijeću u Kamenitim vratima?

Ili sam feministkinja zato jer znam da ja muškarca uistinu, ni u jednom aspektu svojeg života (čak ni za oplodnju) NE TREBAM te očekujem da se veseli jer sam ga, eto, unatoč tomu IZABRALA?

Družim se s dvije žene 15-ak godina mlađe od mene, obje ubračene, obje smoždene, poražene, zdvojne... Nisu im muževi loši, nisu ni one. Imaju love, ne napretek, ne za sve, ali dovoljno za malo komocije. Obje tvrde da bi za duplo veća primanja najurile te svoje supružnike. Obje su duboko razočarane; još malo i postat će poražene.

Ili feministkinje.

(Ne znam samo tko će brinuti o djeci.)

Ljubav i želudac ?
Znala sam da ga volim, kad sam mu masirala umorna stopala tek što je došao s posla, smožden.
On govori, jesi luda, a ja davaj noge, znam koliko to voliš i koliko ti sad godi.
Ja, koja skreće pogled sa nožnih prstiju.
Ne gadi mi se drek, kad netko povraća, ali nožni prsti mi malo bljak :(
Ne znam kome bih još tako masirala stopala...
Toliko o ljubavi i imati želudac.
Usput, jako dobar zapis :)
Ugodan ti dan!

Zato te i ostavija ča si mu krive stvari masirala.

A jadna ženica,nije još naučila
gdi se muškarca masira.

Boga mi i ja bi pobiga
da mi stalno prsta gnječila.

Rekše, blogme nas ti već poprilično šopaš svojim gledištima! Mislim da više niti jedna od nas ni zalogaja ne bi htjela. :-((

usporedba s puževima s kućicom...... like
ne zaboravi da nas je priroda podarila i s puževima golaćima :)

Ja nudim ča imam,
"nemam" para ali imam dara.

Pužeka...

E blogme, rekše, za tog tvog "pužeka" ja fakat više nemam želuca. Ignorica!

golaća ispod hlača

Budo, kaj misliš, jel si golaći žele kućicu? Kad bih znala da ne, kajaznam, možda bih i ja mogla ostaviti svoju ;-))

Eto ti muškadije... Mahala, ne mahala, njima uvijek isto na pameti, ako se to pameću uopće može nazvati... A mi smo onda "krive" (što bi rekla meija, vječna igračica na zihericu) i "feministkinje" kaj nas umara takvo pomanjkanje raspona i repertoara. I nemamo to volje hraniti.

ma jok vego .. priroda se pobrinula da golaci imaju sluz umjesto kućice.
Sa sluzavcima se ipak uparuju sluzavci, a kućičari s kućičarima (sreća je moguća samo ako se nekom
razbije kućica jer onda nema šanse da ga odbiješ od onog s kućicom (dok mu ne naraste nova))
jbg. opet u krug, nikako da izletimo iz kruga :(