Ručkić krčkić

Sinoć je kod mene bilo društvo iz osnovne škole. Neveliko, i zapraf sasvim slučajno okupljeno, dogovorila sam se s jednom, a onda se javio drugi... Dakle, nas troje iz istog razreda, i muž ove moje frendice, ali on kao da je išao s nama, oduvijek se poznajemo, i zna on većinu naših priča - cenzura nepotrebna. Ovoga koji me iznebuha nazvao nisam vidjela najmanje 25 godina, rekonstruirali smo to jer prilikom zadnjeg susreta on nije bio ni oženjen, a sad ima kćer staru 24 godine i treću ženu.

I tak, prvo smo prebrojali tko je sve živ. Paz ovo, SVI osim jedne, a za nju smo se frendica i ja prenerazile, živjela je u sjedstvu, imala fotokopirnu radnju u koju smo redovito išle sve do nedavno, ali hebga, onda su svi već prestali kopirati, ili to zbavljamo na poslu... Znam da sam se zapitala kako to da je više ne srećem, ali sam pomislila da je odselila. Naime, prolazeći pored dvorišta u kojem je bila njezina fotokopiraonica, primijetila sam da radnje više nema. Ah. Nema ni nje. I to nam veli šulkolega koji je to saznao iz Njemačke, u kojoj živi zadnja dva i pol desetljeća, i nije mu mrsko tragati za nama preko FB-a i ostalih medija (mene našao preko prastarog oglasa za prodaju stana, a puka je slučajnost što se baš jučer javio!).

Večer je protekla dok pucneš prstima, a pretresli smo svašta, i staro, i novo, i smiješno, i tragično, i ozbiljno, i aktualno... Zapravo smo prilično različitog porijekla, svatko od nas četvero, netko puka sirotinja, netko dijete utjecajnih roditelja, netko siroče bez ikoga, netko najprosječnija moguća srednja klasa nekadašnjeg socijalizma. I svašta smo zaključili:

- Ostali smo isti. Samo veći, stariji i ranije nam se prispava.
- Volimo se. I drago nam je što smo odrastali u doba kad je kolektivizam bio prominentna vrijednost, i kad klinci (ni njihovi roditelji) nisu imali naviku izbjegavati nekoga zato jer je siromašniji, ili iz "loše obitelji", ili jer je loš đak.
- Jako smo sretni što su nas učili (i naučili!) da materijalno nije jedina mjera vrijednosti, ali što smo kasnije mi sami naučili da nam i materijalno treba, pa smo se snašli.

Prisjetili smo se mnogih. Za većinu znamo kako su, gdje su, što rade, iako se kao razred ama baš nikad nismo sastali. Imamo mi vrhunskih znanstvenika, člana vjerojatno najpopularnijeg hrvatskog benda, medijski eksponirane profesionalce iz poslovnog svijeta, ali i one tihe, zatrte još od roditelja, u nekim skučenim životićima; i nekolicinu njih o kojima nitko ništa ne zna, već 40 godina. Hm. Onda baš i nemremo zaključiti da smo SVI živi osim naše R... Kvragu, valjda jesu! Valjda jesmo...

Sinoć su prijateljica i njen muž nastavili doma, a "Nijemac" i ja još malo prošetali s Duškom. On je bio loš đak, mangup, lupež, ja uvijek odlikašica, glasnogovornica za razred, solidna cura... I veli on, nešto što mu je najdraže iz tog doba je to što se, eto, družio sa mnom i s ovom frendicom, također odlikašicom, što nas je prihvaćao i što smo mi njega prihvaćale bez ikakve zadrške, a sad vidi da to i nije baš nešto tak jako svima razumljivo. Meni je pak jedna od najupečatljivijih uspomena kako se vraćam doma sama, kasno navečer, i neki tip me prati još od Trga, ja već paničarim, imam još dva križanja do svoje ulice i usrdno se nadam da ću stići, da ću imati priliku potrčati do haustora i pritisnuti sva zvona, kad odjednom iz mraka izlazi visoki momak, prilazi ovome i veli "Odjebi. Mala je iz mog osnovnjaka."

Jutros (zapraf, bliže podneva po starom vremenu), sretnem ja frendicu sa sinoćnjeg domijenka i njenog muža, i oni mi ponove govoto isto; a frendica, koja nije imala iskustvo slično mojemu, ispriča kako je njezina majka, koja je poslom često odlazila u jedno sirotinjsko naselje, isto tak naletjela na neugodnost, ali odjednom se tu stvorilo njih pet-šest sa sličnim tekstom: "Ona je NAŠA". Iako nije bila, ni kvartovski, ni imovinski, vjerojatno ni svjetonazorom.

I to nam je najdraže iz našeg odrastanja.

Dok vajngulaš krčka, prisjećam se dijelova razgovora... "Nijemca" kako, sasvim normalno i bez zadrške, priča kak si je šivao hlače za izlazak, jer majka mu se otuđila, živio je sam s ocem, kojeg se bojao kao samog vraga... Možete li zamisliti nekog suvremenog klinca kak si sam prekraja hlače za izlazak?

Našeg Dade, rokera, i baš mi je žao što se nisam sjetila i njega pozvati, opet nam je u kvartu, ali hebga, koji nakon 3 ili 4 braka opet ima "curu", mlađu od svojeg najstarijeg djeteta... Ali, on sam je uistinu vječno mlad, za njega zaista nemreš ni pomisliti neki drugi izraz, on će fakat imati cure dok ne izdahne, a ja, kad i imam nekog, redovito imam i terminološku zavrzlamu... Rekli su mi nek ubuduće velim da "imam dedu" :-))

Spomenuli smo i vas, Iskrijanere... Oni svi zdušno fejsbukiraju, pa je ispalo malo čudno da ja baš niš ne mrdam po internetu... I tak, velim, ja sam vam na Iskrici. Prolomi se smijeh! SVI smo bili, svi znaju kak je ovdje, "Nijemac" vjerojatno najbolje, ali on je više za smokvicu (i 3. brak se klima).

Bili su krasni i prema mojim curama. I one prema njima. Mačketina se prestala skrivati, došla je u društvo, dala se čak i nositi. Duška je svakome bar jednom skočila u krilo. Danas su i one nekak blažene, eno, maloprije si misli pa gdje su, kad one skupa razvaljene na mojem krevetu, ćorkaju. I Duškine i Kafkine igračke na krevetu :-D

*si misliM

da, lijepo je to :)

ja sam svoje šulkolege iz drugog osnovnjaka ( u 7.razredu sam promijenila i kvart i školu), sve na kupu, osim Renata koji je umro u vojsci, vidjela zadnji put prije 27 godina.
S onima iz prvog osnovnjaka, nikad se više nisam vidjela, niti što o nima čula do prošlogodišnjeg odštopavanja kanalizacije, kad mi se dosadni, hiperaktivni, klinac koji mi je pisal ljubavna pisma, javil na poziv majstoru :))

Možda će zvučati čudno, ali i ne osjećam potrebu nikoga vidjeti nit me posebno zanima gdje je tko.

Naime, osim u 6 školskih sati ni sa kim se nisam zbližila, niti družila izvan škole.

Kad gledam fotke iz tog razdoblja, mnogima se ne mogu ni imena sjetiti.