Ručkić krčkić

Jesam vam pričala o onom mojem kojem je jako smetalo što zarađujem više od njega? Pa se genij dosjetio rješenju: nek ja zarađujem manje. NE da ON zaradi više, jock. Pa me na koncu pljusnuo (prvi i jedini u mojem životu) da bi se osjećao Muškarcem, u napadaju dječjeg bijesa što sam mu se neženstveno osmjelila prigovoriti zbog nekog njegovog (također djetinjastog) postupka.

Paz'te, čovjek je profesor kao i ja, iz urbane sredine, kao i ja, iz društva u kojem sam se kretala i ja... I nakon svega, zapitam se ja, nisam li sama skrivila takvo djetinjasto, ali i nepodnošljivo ponašanje - naime, upoznao me u pripijenoj suknji s rasporkom do međunožja, našminkanu kao Kleopatru, nasmijanu seksualnim aluzijama... Hm. Jock. Nis ja kriva: jer poslije toga me ipak jako dugo vremena upoznavao pametnu, ozbiljnu, odgovornu, dosjetljivu, sposobnu, erotičnu, marljivu, ambicioznu, pa i bolesnu, neraspoloženu, tužnu, jadnu... Pokazala sam mu CIJELU sebe.

Ali to ne znači da me cijelu vidio.

OK, i pametnoj ženi se može omaknuti budala, osobito kad pomalo krizira, kad je debelo prešla tridesetu i boji se da lovi zadnji vlak za neko društveno prihvatljivo rješavanje svojih seksualnih, emocionalnih, infrastrukturalnih i druželjubivih potreba. Svi poslije ovog su bili manje ekscesni, vjerojatno i pametniji, zasigurno zreliji i sto posto ziher bolje samokontrolirani; ali niti jedan više nije dijelio strop sa mnom.

A što se meni kod tog tipa (a i većine ostalih) zapravo svidjelo? Kurac. Doslovce. Najjeftinije kaj od muškarca moš dobiti, a ja, budala, upregla sve svoje intelektualne, emocionalne i financijske snage da tom Kurcu bude sa mnom lijepo e kako bi me redovito usrećivao. Ajoj, kukumene, oj sramote, oj živote!!! Je. I ja sam bila TAK glupava.

Kasnije više nisam imala vremena, a blogme ni volje ili snage, upregnuti tak puno svojih nemalih sposobnosti za njegu i timar The Kurca, a svejedno kurca gladna nisam bila. Pa mi se učinilo da zapraf nije to TO, da ja zapraf trebam Ruke, nekog za poštelat stvari po doma... Ma kakvi! U svako doba radije platim majstoru: em zna što radi, em počisti za sobom ako je pravi, em je zahvalan za sve mimo dogovora, svaki zalogaj, kunu ili gutljaj (niti jedan više od toga, tj. pristup mojem međunožju, nije dobio). Pa kakti intelektualno partnerstvo... Aha! Je, good je to, sve dok se slažemo. Kad ne, onda ja "ne znam što govorim", ili on jednostavno prestane sa mnom razgovarati o tome. Pa emocionalno... Jock. Ni to. Ono što me najviše veseli kad se zaljubim jesam JA SAMA, takva, zaljubljenja, i povezana sa svim mogućim ljudskim slabostima... A on? Bitno je da se ne buni dok ga ne izguštam. A izguštam ga. Čim ga bolje upoznam. A jebga, trebala bih ga voljeti sve VIŠE što ga bolje poznam...

Drago mi je što sam ostarila, drago mi je što sam manje privlačna, drago mi je što se rijetko nudi itko koga bih uopće razmotrila. Jer, dok je ponuda bila obilna, lako je bilo pobrkati lončiće i platiti bogatstvo za malo štrasa, podleći vlastitoj potrebitosti, koja i nije baš tak presudna da bi zasluživala plaćanje svim mojim resursima. Ja bih sad fakat platila da dođe, odradi što trebam/želim i ode bez suvišnih razgovora. Još malo više bih platila kad bi znao suvislo razgovarati. Međutim, kad ukucate u Guglu "male escort Zagreb", dobijete samo pedere. Eto, to vam je emancipacija u našim krajevima...

Fali mi The Muškarac. Oduvijek. Pa tak i sad. Ali znam da mi fali isto onoliko koliko mi fali jacuzzi u stanu ili prstaci na bijelu buzaru. Ove potonje si tu i tamo priuštim. Tak bih si i priuštila i neki štras da znam kako. Ali blogme ne bih potrošila sve što imam za nekakvu kadu koja će me za mjesec-dva prestati veseliti; a i dalje će koštati.

so true

najbedastije je kad muškarci(a ponekad i žene) za takvu situaciju prozovu feminizam.

ovako napisano, sve je logički i jednostavno do boli
što nam onda toliko zakomplicira odnose?
Mislim da su to upravo ovi prstaci koje nisi smjela spomenuti jedino ako imaš tri svjedoka da
su sami ispali iz kamena kad si ga na obali malo kresnula nogom.

Bio je jedan koji je uživao u tome koliko ja uživam kad sam s njim.
A bome je bio baš The Big i bila sam mu The Sve samo ogoljena i priznajem, baš sam guštala.
Kratko smo trajali.
Čudio se, zašto?
Pa tako nam je bilo dobro.
Da...ali ja bih uživala i obučena.
A ne da sjedim i samo slušam o Njegovom poslu, o Njegovom autu o, Njegovom planinarenju.
Aha...i pri tom se divim i isto uživam.

e, da, problem se javi kod obučenog uživanja u dvoje :))

a ponekad je zabava super u obučenom izdanju, ali kad skinemo sve sa sebe..jebada

i tak, nikak na zelenu granu..ili koje bi već boje trebala bit

curke da se sada ne svađamo, naslov zapisa bi se mogao odnositi i na ženski rod, jedino što mi ne znamo tako lijepo pisati.
I naravno da je uvijek problem u obučenima, ne golima.

Bud, pa napiši kako znaš ;)
Iz svoje perspektive...

iako žene ne smatram ACCESSORIES -om, došla valjda vremena, kao i kod vege, da su mi nepotrebne. Pogotovo jer sve što si želim je mir. Drugo sve imam i grčevito čuvam svoj mir.
Hendikempiran sam jedino u djeljenju, kada nešto lijepo (poput veginih prstaca) nemam s kim podijeliti sreću, ljepotu, radost, intimu. Iako sve to postoji u meni, bez drugih je to malo krnje.
Mogu ja to podjeliti u mješanom društvu uz Budvara i puno smijeha, ali doma ipak ostajem sam.

Poštovano čitateljstvo, ja sam vam svu svoju preostalu energiju (nakon dinamičnog i zahtjevnog jutra) prelila u kuhanje ručka, šetnju s Duškom i ovaj zapiš. Imala bih još koješta za dodati, ali nemrem, hebga! Zato bum vas nekom drugom prilikom počastila nekim drugim zapišom, možda malo mirisavijim od ovog. U međuvremenu - guštajte! Ili se gadite. Kako tko :-D

Ajd, zadnjom trunčicom energije: je, budo, to i meni najviše fali, i zapraf presudno fali: dijeljenje veselja. Za po doma. Sve drugo - može, a ne mora!

osijećam se počašćen što si zadnjom trunčicom energije prokomentirala moj kom. Tnx