Ručkić krčkić

Ja vam više ne bih vezu. Nego neku podvezicu. Onak, da zaokruži moj život, da ga malo uljepša, ali da ne mijenja ništa bitno u njemu.

Ovih dana sam namjeravala malo više razraditi temu te podvezice, ali me današnji ovcin blog ponukao da je preusmjerim na konkretan primjer, svojeg vlastitog života, bez generaliziranja (iako mislim da nakon silnih godina bloganja generalizirati smijem i mogu, a generalizacija bi otprilike glasila: Svi bismo mi podvezice. Jer su nam veze propale. I jer nam ne ide vezivanje.)

Ovak... U prvom licu:

Ni mene moja majka ničemu operativnom nije naučila. Jest, kad sam bila mala, jednom sam pokušala oprati pod da je razveselim kad dođe s posla, ali je ispala poplava; ona me izmlatila, ja odustala od podova. Kuhanje mi je branila zbog raznoraznih opasnosti, em se mogu porezati, em opeći, em ću vjerojatno sfušati, a što ćemo onda jesti, i sve to košta novaca... I tak redom. Otac isto tako: ne šarafi, nisu to ženska posla, ne rastavljaj, ženska glavo, ne znaš ti to, ne diraj, pokvarit ćeš... I tak dalje u istom stilu.

Međutim, kad sam se udala, od mene se očekivalo da sam nekim čudom, osmozom, promatranjem, genetskim programom, sva ta znanja usvojila i da ih mogu primjenjivati bez pogrešaka. Srećom, muž mi je bio što realniji, što emancipiraniji od roditelja, ali svejedno mu je manjkalo inicijative, tj. on NIKAD ne bi primijetio da nešto treba, ali bi odradio ako bih mu ja prstom pokazala. Primjer: Na zidnoj vješalici držimo stare novine, koje čuvamo za susjedu; ispod zidne vješalice je stolica, jer njemu treba da na nju spusti dupe kad žnira tenisice. Jednog dana, krene on odložiti novine na vješalicu, nešto ga omete, novine završe na stolici, a ja ih ne premjestim na vješalicu. DESET DANA je vezivao tenisice s dupetom u zraku, sve dok nije popizdio i izderao se na mene da već jednom maknem te novine! Mirno sam rekla: "Tebi je bliže." I to je bilo to. Jedan pokret rukom. Ali se trebalo sjetiti.

Nikad nisam savladala kućanske poslove, valjda zato jer su mi se ogadili, valjda zato jer mi se činilo da me kroz njih iskorištavaju, valjda zato jer niti jedan dom u kojem sam do sada živjela nisam smatrala sasvim svojim... A vjerojatno i zato jer mi je zarađivanje love išlo puno bolje nego ribanje pločica ili razvlačenje tijesta za štrudle. Pa sam plaćala drugima da to odrade i bila zadovoljna, kako god to ove odradile, jer nisam morala ja.

Kad mi je majka definitivno zalegla, kad je uzmanjkalo love, kad sam se osvrnula oko sebe, vidjela sam nešto slično stanu koji je opisala ovca: kaos krameraja. Vjerujte mi, činilo mi se jednostavnijim odseliti nego uopće započeti nekakvo spremanje. I život mi je bio GROZAN!!! Odeš na posao, tam te izraubaju do krajnjih granica, a onda se vučeš doma, premećeš po mislima "što li će danas biti, kakva katastrofa", niš stvarnoga te stvarno ne veseli, trebaš samo bijeg, samo utjehu, a nema, nitko se neće upustiti u takve zavrzlame... Pa onda pišeš. Točnije, JA sam pisala. I ja sam iskričarila. I tu i tamo si priuštila neku podvezicu. Ne baš lijepu, ne baš kvalitetnu, ali za bolje jednostavno nisam imala resursa.

Ismijavali ste me ovdje kad sam pitala kako se čisti zahod, kako se koristi solna kiselina, zar ne? Sram vas bilo!!! Moj život nije bio moja KRIVNJA, nego najpošteniji mogući ODABIR s obzirom na premise iz kojih je započeo. Je, oštećen je, krnj u mnogim svojim dijelovima, ali je i prekrasan, razvijen, bujan i osebujan u mnogim drugima. Takav je kakav je mogao biti u ovoj varijanti koju sam ja izabrala: odraditi SVE što možeš; živjeti čistog obraza.

A onda su svi moji ovisnici poumirali, a ja sam ostala sama, bez love, bez operativnih znanja, bez utjehe i bez mogućnosti bijega. Srećom, još uvijek znam pregovarati, imala sam dosta zlatnine za prodati, kreditna sposobnost mi je dobra, a depresiju sam izbjegla pravovremenom terapijom.

I glečte, možda moj stan nikad neće završiti na stranicama nekog časopisa o uređenju interijera, ali za mene je prekrasan: diše, slobodan je, ima svoj "flow"... Uredan je. Što nikad nije bio. Što JA nikad nisam bila: sad me veseli što točno znam gdje je što, veseli me kad nešto negdje ostavim i to me stvarno ondje čeka, nema nikoga tko "zna bolje" pa to premjesti. Usrećuju me moje raznobojne stvarčice i svakodnevni izbori boje, šalica, spužvica za pranje suđa, kvačica kojima zatvaram mačkine vrećice s hranom... Moja mirna jutra, inače najgori dio dana, koji sam provodila zgrčena stravom od novih komplikacija, novih zahtjeva, novih pogoršanja... Ne čistim savršeno, ali točno znam što je čisto, a gdje sam zabušavala, pa preskočene zone sredim kad mi zatrebaju ili kad sam za to raspoložena.

Konačno moj život funkcionira po mojem ritmu.

Konačno sam u vezi sama sa sobom.

A ta je najvažnija. I neraskidiva. I silno sretna. I jako zadovoljavajuća.

I jednostavno mi je se ne da komplicirati nekom drugom.

Može samo podvezica.

ma gle, još sam narogušena zbog žene iz ofcinog zapisa, točno je da rastemo u različitom socio sredinama, da nam je životni pinklec takav kakav je, ali k vragu, u nekim godinama bi trebali biti toliko zreli da znamo kak i kaj dalje, zbog nas samih, ostali su usputni, iako i ne nezanemarivi
kaj, karikiram, ak mi krepa osigurač i u kmici sam, bum i dalje čekala danje svjetlo, na istom mjestu, da nekaj nogom ili glavom ne poberem?

a podvezica?
ponekad je bolja varijanta nego 24/7 kombinacija

ponekad mi se čini da sve što nam starci nisu usadili, a bilo je potrebno, koristimo kao opravdanje - ježi ga, takvi smo, nismo mi krivi

i tak... :)

Čuj, meija, evo, već po drugi put si mozgam, jel ta žena fakat imala toliko sreće da stasa u kontinuirano zdravim sredinama i poticajnim okolnostima (ako je, kog vrapca traži tu???), ili je fakat tak sirova i bez raspona?

Kao što već prije napisah, depresija je BOLEST. Kao i dijabetes. Jel buš dijabetičara krivila što nemre preraditi šećer? Jock. Moš ga okriviti ako cuga ili jede šećer unatoč svijesti da je bolestan. Ako je bolesti uopće svjestan. A ne mora biti. Kao što ni masa depresivaca pojma nema da je depresivna. Sve dok ne izađu iz toga, AKO IKADA izađu iz toga.

je bolest, ali isto tako je lakše baciti se na leđa i cviliti nego zasukati rukave i baciti se u koštac, Tvrdim da nikad nije kasno. Gledam hrpe opranog veša kojeg sam marljivo skupljao cijelo ljeto kako stoji neopeglano i samo ga odgurkujem da mi ne smeta u prolazu. Bum se primil peglanja i složil po ormarima, onaj vikend, ovaj, slijedeći i tako mi stalno nešto iskrsne, putovanje, blagdani, druženja i hrpe stoje dalje. Sad se već bavim mišlju zašto to ne bi nepeglano stavio u ormar pa tamo u proljeće ili ljeto bum si opeglal ono sto si mislim obući.
E sad si zamislite da je tako i sa prašinom, suđem, računima, cipelama i svim ostalim. Za čas kreativan nered kako volim nazvati kako bi ublažio stvarni nered, jer se u njemu bolje snalazim nego kad je sve složeno.
Zato postoje prijateljice, prijatelji. Kad sazovem tulum ovaj vikend sve sam u stanju popeglati, počistiti i pospremiti u dva dana. Hahahaaa i onda oni misle gle kako je uredan i pedantan.
Nema tu depresije, kod mene čista lijenost i to na svjesnoj razini. Zakaj da peglam, spremam, meni i ovak dobro.
Jedino bi se zabrinuo da mi je dosadno a oko mene takav nered. Ne nije mi dosadno, toliko se zabavljam da jednostavno ne stignem raditi svjetovne stvari. Dobra isprika, zlata vrijedi.

Vega, ako pronalazis opravdanje za depru u obicnim svakodnevnim problemima zene iz ofcinog zapisa, fakat nas dvije na pojam depresije gledamo iz totalno razlicitih kutova.
I znas kae u stvari bedasto - to nerazumijevanje komentiranja, pa i spomenute teme, iz razlicitih pozicija i neuvazavanje kontra stavova.
Bilo bi dobro kad bi znali cuti tudja razmisljanja koja ne moraju biti projekcija nasih. Od takvih mozemo puno nauciti, ili ako ne, biti sigurniji u svoja.
I jos nekaj, malo offtopic...
Grozan je i stav da je blog za sve one koji nigdje drugdje nemaju svoje mjesto. Sorry, ali takav stav je osobno degadirajuci, a to nije dobro...

Citamo se, ak me ne frknes u ignor ... :)

Meija, rekla bih da si sad isprojecirala svoje postupke u mene. Ja depru poznajem i izvana i iznutra, tj. živjela sam s osobom u depresija, sama bolujem od depresije. Već sam ranije, kad si također iskazivala kako nepoznavanje bolesti, tako i netoleranciju prema bolesnicima, natenane objašnjavala kakva je to bolest (doživotna, s remisijama koje mogu biti duže ili kraće, nasljedna, pa i zarazna - da, zarazna: pokazalo se da ljudi koji provode puno vremena s depresivnim bolesnicima i sami postaju depresivni). Dakle, ne da mi se ponavljati.

Što će koga prebaciti u takvo stanje nije propisano niti prati tvoje regule. Npr, moja prijateljica je bila na potpuno plaćenoj stipendiji na Berkelyju i pala u depru zbog prišta na nosu (a vjerojatno i zbog nove sredine, odvojenosti od roditelja i prijatelja... ali, nju je najviše klao prišt), a ja sam doma njegovala nepokretnog muža pa nisam bila u depri - točnije, nisam se osjećala depresivnom, jer sam morala biti operativna. Ali nisam bila "svoja", nitko u takvoj situaciji ne može biti... Hoće li se depresija iskazati letargijom (češći slučaj) ili hiperaktivnošću (moj tadašnji slučaj) također ne podliježe nikakvim regulama, ali kod regulama sklonih vjerojatno pobuđuje manje ili više suosjećanja. Znaš kaj, kad nisam u depri, jebe mi se za mišljenja regulatora! Ali, kad jesam, dobro je ako mi se digne živac, jer to je znak zdravlja.

Kaj se bloga tiče, je, došla sam ovamo iz slabosti, a ostajem također iz slabosti. Za razliku od tebe, ja si nikad nisam maljala oči da nije tako. A kad nije bilo tako, svoja sam mišljenja, pisanje i aktivnosti plasirala ondje gdje od njih moglo biti neke koristi, bilo meni, bilo drugima.

U stvari, kad nisam bila dobro, imala sam potrebu za pisanjem; sad imam potrebu za ćaskanjem. To je jedna moja "slabost", tj. potreba koju ne mogu uvijek ispuniti bez angažmana za koji nemam snage ili volje. No, sve u svemu, virkanje na ovaj blog smatram svojom lošom navikom, u rangu s pušenjem, jer se najčešće ne osjećam ornije ili vedrije od toga, naprotiv, ufati me neka jeza, mrzovolja... A opet, kajaznam, evo, sad sam došla s posla, dvokratnog, sjedim u šlafroku, ispijam bijeli pinot, šminka mi je razmazana, da me sad ne znam tko pozove na ne znam kak dobar provod, jock majci, ne bih mrdnula. A adrenalin još odrađuje svoje, nisam spremna za izvaljivanje ili totalnu pasivizaciju uz telku. Pa ovo čist dobro dođe za ispuhivanje, smirivanje i opuštanje.

Nego, da se vratim depri, užasno mi je glupo mjeriti nečiju nesreću; kao i sreću. Iz moje perspektive, prišt na nosu nije osobita nesreća, bolestan muž je katastrofa... Ali tako je samo u mojoj koži. Moja prijateljica je, vjerujem, iskreno patila. A ja možda nisam patila onoliko koliko je ona mislila da jesam.

Sreće i nesreće su, zapraf, neizmjerne.

E, viš, budvara sam preskočila... Budo, mislim da ti ne pišeš o depri, nego o komociji. Što je vrlo ugodno stanje sve dok se ne nagomila ;-))

lako ti mene preskocis kad sam sav pogrbljen :P
a komociju volim i ne mogu si pomoci :))))

jedna dobra podvezica nikad nije loša :)