Relativnost

uistinu neznam što sam htjela od ovog života,niti koji je moj put...koračam pustim stazama i neosvrćem se više....tražim nešto al' više ni sama neznam što....požudu sam kušala i vrlo kratko me je privukla,boli mi je navrh glave a o ljubavi više ne želim razmišljat....srce sam ostavila na dnu nekog hodnika i okrenula mu leđa....ne želim ništa osijećati noćas...konačno mi je potreban mir i onaj poznati miris noći dok duša ostavlja umorno tijelo i odlazi svojim putem...ponekad bi voljela i da se ne mora vračat u ovu surovost,voljela bi da zauvijek odlebdi u neku drugu dimenziju i zaboravi....
al zaboravljamo li ikad uistinu ili samo otvorimo škafet i spremimo sve što nas ometa u daljnjem življenju....
živimo li mi uopče ili samo izvršavamo klete navike,uvijek po istom ritualu zaboravljajući po šta smo došli...klečimo li ikad pred samim sobom pitajući se gdje smo to nestali i tko smo to postali...
da li vas ikad izjeda sumnja,a da ni sami neznate što je to uopče upitno u vašem životu?
 

ajd promjeni temu. ova je prebolna.