Ručkić krčkić

Imam prijatelja kojeg poznajem iz pješčanika - cijelog života, dakle. I više zapraf baš i nismo prijatelji, nego poznanici s nevjerojatno dugim stažem; ali nešto smo prisniji. Onak, u razgovoru, više si dopustimo. Iako se sad jako malo poznajemo.

Međutim, bili smo prijatelji u pravom pravcatom smislu te riječi, desetljećima. Kao prst i nokat, uvijek zajedno, sve smo si govorili, a kad i nismo, svejedno smo sve znali. Bili smo si zabavni, pametni, pouzdani, bili smo rivali, svađali smo se, pobjeđivali jedno drugoga, i nismo zamjerali, nikad trajno - voljeli smo se. Zaista.

A onda je seks uzdigao njegovu donju glavu, jebiga! Ma, nije baš da ni meni nije palo na pamet... Poljubili smo se, jezicima, a meni je to bilo kao da ližem brata, iako uzbudljivo, ali više zato jer je seks u toj dobi (8. osnovne) uzbudljiv u svakom svojem obliku. Ustuknuli smo na vrijeme, ali počelo je: odvajanje. Jer, ako to ne ide skupa, ići će, mora ići, s nekim drugim; a ta druga osoba će onda biti sve ono što smo mi bili jedno drugome: najbolji prijatelj, najbolji neprijatelj, najdraži suborac, najpouzdaniji oslonac... najugodnija predvidljivost.

Kad se moj prijatelj zaljubio, početkom faksa, još uvijek smo bili kao prst i nokat, ali bilo je i zanoktica. No, jednoga dana on se nije pojavio na nekom dogovoru koji smo imali, on, ja i njegova cura, koja mi se uopće nije sviđala, i rekla sam mu to, a i argumentirala sam. Svejedno, podnosila sam je, zbog njega. Dakle, oni nisu došli. Ja sam imala telefon, on ne. Dala sam mu dan-dva fore da se javi. Nije. Otišla sam do njega, nije ga bilo doma. Nije se javio ni nakon toga. I onda mi je počelo svitati: pa on već mjesecima meni vraća moje, od mene uzima svoje!!! NAMJERNO me ignorira.

Kasnije sam od njegovog brata saznala da se oženio. Tom curom koja mi se nije svidjela. I dan danas, 30-ak godina kasnije, još uvijek su skupa.

Izdaja? Je. Pitanje je samo, je li moja ili njegova? Jesam li ja trebala uvidjeti koliko je ozbiljna ta njegova veza (nisam uviđala, priznajem!), jesam li trebala biti taktičnija i sama se postupno povući na mjesto koje bi bilo udobno svima (nisam to učinila, priznajem!), jesam li trebala cenzurirati svoja ekspertna mišljenja o njemu kad smo se družili utroje (a jesmo, a ja nisam, priznajem!), nije li ta cura imala potpuno pravo popizditi i banirati me (a ne znam je li je ili nije, možda je on sve skužio, bolje nego ja, i postupio ispravnije nego ja?).

S mojeg stajališta, on me izdao, podmuklo i kukavički. Tako sam mislila cijelo jedno desetljeće i jako se srdila zbog toga. Pa kako nije kužio da ga ja neću za muža, budala jedna, zar je TAKAV rez uistinu bio jedina mogućnost??? Uobražena budala! Pa podnijela bih ja tu njegovu da mi je rekao...

Hm. Možda mi je rekao; nekak mi zvoni da je. Ali, nisam čula. Nisam htjela čuti.

Njegovo licemjerje tijekom tih nekoliko mjeseci i dalje boli. A još više boli moja vlastita sebičnost. Zaista. Na koncu nas je iznova zbližila upravo ta njegova cura koju nisam voljela, tada već tvrdo ustoličena supruga i majka njegove djece. Jer, valjda je i on patio. A pametna žena je učinila ono što je za sve nas bilo ispravno. I ostala ondje gdje je i bila, na tronu. Da nije, tko zna, možda bi ljosnula. Ne zbog mene, to ziher ne, ali zbog neke druge, meni slične; ili njoj samoj još sličnije.

A danas medo veli, krelec me izdao... Otkud mu to? Nekak mi se čini da to nije usamljeno mišljenje, još je netko tak nekaj natuknuo... OK, udaljili smo se, ne kontaktiramo već mjesecima, čak i prije roktanja po palankama, tak da teza o "biranju strana" (također ovdje napisana od meni trenutno nepoznatog autora) ne drži vodu. I kak sad to medo zna, kad ja sama ne znam?! A fakat ne znam! Možda je obratno. Kako god bilo, jedino što ja zamjeram jest to što nikad nismo razgovarali, krelec i ja, o razlozima udaljavanja; međutim, za to snosim podjednaku odgovornost kao i on. Znam i ja nazvati; i nazovem, kad mi je nešto jako krivo.

Kajaznam, meni se ne da inzistirati na odnosima koji nisu autentični, nisu full contact, u kojima nema gušta ni u slaganju, ni u sukobima, i u kojima se nikad ništa ne oprašta... ili zamjera. To nije prirodno. Uostalom, najmiroljubiviji velikan suvremenosti je rekao: "Prijateljstvo koje inzistira na slaganju u svemu nije vrijedno tog naziva" (Ghandi). Meni ćevapi, ili prijevoz do neke trgovine, ili poklon koji si sama ne bih mogla/htjela priuštiti ne nadoknađuju povjerenje koje izrasta iz prevladanih razlika, i to ne zatrtih, zatomljenih ili prešućenih, nego uistinu PREVLADANIH, ono, OK, to je tvoja slijepa točka, ne kužim kak tak nešto možeš misliti/vjerovati/činiti, ali jebiga, sve u svemu, s tobom je moj život bolji nego bez tebe i tih tvojih sljepila.

To je neki moj prag prijateljstva... Ali, nije sve prijateljstvo. Ne može ni biti, u ovim našim godinama, kad smo uglavnom naučili da sviđanje nije vrijedno truda, tj. da se isplati sviđati samo onima s kojima je to lako. Pa uglavnom imamo druženja. S kojima ja baš i nemam iskustva: prijateljstva poznajem, druženja slabo, iako ih ima, i oduvijek je bilo, ali nikad nisu bila problematična, nikad nisu dovodila do izdaja, ili osjećaja da su nas izdali/da smo mi nekoga izdali: dok idu - idu. Kad dosade, rasplinu se. I nitko ne mozga o tome.

Iskricu volim zato jer ovdje izdaja NEMA: svi smo u toj ravnini druženja, svi imamo taj izbor hoću-neću, i svi se smijemo, možemo i svi se uistinu povremeno predomislimo. Svi jedni drugima vremenom dosadimo. Ovdje nikad ne osjetim potrebu nekome se ispričati zbog toga što sam dosadna, zaokupljena sobom i svojim preokupacijama, fućka mi se, jer znam da svatko ima taj izbor hoću-neću, a da ga imam i ja.

Problemi nastaju kad to preselimo u realu. Problemi. Ne nužno izdaje.

Pogriješio sam. To ne bih ni ja nazvao izdajom a pogotovo istinom. Došlo mi je da ga nacrtam a nisam imao boja. Jednostavo mislim da je njemu mijenjati prijatelje kao miješati boje. Pogriješio sam i što sam tebe spominjao. Bilo mi je dobro i kad ste vi komunicirali bez greške u prijevodu i kad vas nigdje nisam komentirao. Zaletio sam se i povlačim se.

Hvala, Medo. Fer je od tebe što si se ispričao. A isprika je u potpunosti prihvaćena, pa i shvaćena :-))