Pod lipom
Zadnji listovi na krošnji treperili su na povjetarcu. Još koji tren,sat ,dan i oni će se spustiti na zemlju. Čučao je ispod drveta, naslonjen leđima na deblo i gledao niz padinu. Stare zidine uokolo,već je stoljećima načimao zub vremena....rušile su se gromade kamena same od sebe....a misli su tekle onim drvoredom u podnožju brda. Tamo je zadnji put bio sretan...istinski sretan s njom.
Put je bio posut lišćem lipe i ona je zaželjela da dođe tu jednom,u proljeće.
I proljeća su prolazila s nadom da će opet sjediti kraj starog kamenog bunara,popeti se gore na porušenu tvrđavu i zagrljeni gledati svijet s visine.
Kap vode pala je odnekud sa stabla na njegovo čelo. Kao da je stara lipa,narasla tu visoko prkoseći vremenu,plakala za tim prošlim danima.
Jesen je raskošno prostrla boje po drveću a sunce je iza brda slalo posljednje zrake,kao gorući plašt s jedne strane a s druge strane sjene su zatirale vidljivi život.
Podigao je kamen i bacio ga da se kotrlja niz brijeg...kao život...kao nada.
13.11.2015. u 21:55 | Dodaj komentar