Ručkić krčkić

Imala sam ja lijepih planova za svoju pemziju: prodati ovaj stan, kupiti manji + apartmančić na moru, grickati što preostane, a trebalo je preostati... Naravno, umiroviti se čim prije, dok još nisam dupe-glava, pa pomalo instrukcije, prijevodi, da se baš ne živi samo od crkavice.

Niš od toga, kako stvari stoje! Epopeju s prodajom mojeg stana vjerni čitatelji već znaju, a za nevjerne, nemrem dobiti koliko vrijedi, točnije, u prodaji mojeg velikog za manji gubim cca 500 eureka po kvadratu, štoćereć, mogla bih za taj gubitak kupiti još jedan mali stan. Zato mi je pametnije živjeti u njemu i čekati da se uvede ta neka cjenovna standardizacija pa prodavati i kupovati unutar iste kategorije; ili iznajmljivati višak. Apartmančić na moru mogu zaboravit.

A umirovljenje prije stadija dupe-glava ne dolazi u obzir! Jer em ne bih dobila išta od čega bi se dalo prehraniti, a kamoli živjeti ovdje gdje silom prilika živim, em treba otplatiti kredite koje sam digla da bih živjela ovdje gdje sad, silom prilika, živim. Em pitanje hoće li uopće biti mirovina za tih 10-ak godina, kad ja dođem na red.

I tak, normalno da sam se zapitala: Pa gdje je ta lova koju desetljećima uplaćujem? Jesam li baš sve sama skrhala, kao neodgovorna građanka siromašne države, na život iznad realnog standarda, na kredit i iz minusa?

Blogme nisam. Pomogli su mi. Prvo raznorazni nerazvijeni iz ex mi države, zatim ratnici, potom zaslužni, pa dijasporski zaslužnici i njihove rodilje, djeca, unuci, polagatelji prava i aspiratori u svim mogućim koljenima i korijenima, svi oni (hm... svi MI) koji dobar život dobrim dijelom mjerimo asortimanom robe široke potrošnje i bijele tehnike... I naravno, krupni lopovi.

Sve je to dovelo do zaduženosti koja premašuje postotak BDP-a, a to je pak dovelo do besperspektivnosti, tj. golemog pada broja luđaka koji su se spremni zadužiti na 3 desetljeća da bi stekli vlastiti stan, ili platiti siću za ono što ja stavljam na tržište, a to su intelektualni proizvodi i usluge, jer hebga, važnije je u se i na se nego intelektulano poda se, a čak i kad/ako netko i investira u znanje npr. engleskog jezika, to ziher nije zato da bi ostao ovdje i meni privređivao pemziju, nego da onde nekamo gdje je njegova vlastita pemzija koliko-toliko izvjesna investicija, a ono što sam ja privrijedila više jock majci, nema, pojeo vuk magare, ili kokoš orla, jer to rade u Kini, uhvate orla pa ga bace kokošima, tak da se tak prepadnu kokoši i kokošinjca pa ih prelete u širokom krugu, bez spuštanja. Tak vele na netu. Valjda je istina.

I nije meni krivo zbog toga što itko ima više nego ja, nego je meni krivo što ja nemam, a nemam ni perspektivu imati onoliko koliko mi po radu, uplatama i zaslugama pripada. Eto, TO me ždere. I zato popizdim na prpošne pemziće koji ljetuju u šatorima i traže još, ili u vilama i kukaju što su, eto, i njima nešto srezali, i zato ne podnosim čak ni one koji su se pokušali ogrepsti, ali, eto, nisu uspjeli, te njihov neuspjeh uopće ne smatram nekom osnovom po kojoj bi im pokušaj trebalo alaliti a njih smatrati "dobričinama".

S druge strane, uopće me nije briga gdje tko troši mirovinu koju je stekao ovdje ili negdje drugdje: ako netko ima mirovinu od koje može živjeti u Sloveniji, nek živi; ako netko iz Slovenije troši slovensku mirovinu ovdje, uslast! Da je meni onako kako mi nije, ja bih svoju trošila negdje na rubu svijeta, gdje se ratuje kopljima, a ne fundamentalističkim eksplozivima. I živo bi mi se fućkalo kome ide PDV od onoga što ondje kupim, jer najvjerojatnije uopće ne bih kupovala, nego trampila.

I zato vam ja, dragi moji, fantaziram o telkaču od 55", i nije nemoguće da se za takav još i malo više zadužim, jer kad ću ako ne sada, za sutra se ne zna ništa, nakon mene potop ili neka druga kataklizma, ugrabi dan, uživaj, Jerry, dok možeš, svoje ne damo, tuđe ne bismo smjeli htjeti, osim ako nam daju, a onda hoćemo, bilo to etički (ne)ispravno ili (ne)zakonito... Jer, ljudi smo.

Najjebeš i kao kineski orao. Nema veze što s njim plaše druge orlove ako te kokoši popaju. Drugi orlovi se ne uplaše, a mene nema ni u Kini. I bit će s tim pemzijama sve gore i gore...Moja generacija je napunila 65 godina i mora, po sili zakona, u pemziju ( privremena rješenja su oko 1 400, 00 kuna za bankovnog blagajnika, magistar, republički savjetnik za nešto, 3.200,00...)

Sretno, Vega !

Znaš kaj, medo, još uvijek si mislim da je bolje da te kokoši pojedu nego pojebu.

A pred pemziju bum možda na nekom international siteu dala oglas "Bujna i osebujna Hrvatica koja voli kuhati traži muža u državi stabilne valute i političke situacije". ;-D

Isti kurac...kad se neće zato čuti.

Ako ti ne spomeneš!