Sve i ništa

Mnogo vremena proveli smo
Lutajući kroz beznadne noći.
Mogao bih ti sada pisati o beznađu.
Mogao bih ti pričati o tuzi
I gubitku.
Otvori oči i otresi ljepljive snove sa sebe.
Čekam da vratimo se bezbrižnom umu djetinjstva.
Nema veze što slomljeni smo jer ćemo i dalje
Plesati, dok nas negdje iz prikrajka
Smaragdnim očima promatra voštana figura umorne Valkire.
Ohrabruje nas da ispitujemo granice stvarnosti.
Ne gledamo u stare fotografije.
Možda se bojimo onoga što bi nas ondje zateklo.
Jutrima ti pogled odavno više nije blag.
U očima ti stanuje mješavina mirisa krvi i znoja
Rimskih gladijatora.
Hladan osmijeh moj u prostor urezuje palac dolje.
Jednom ću ljudima, stotinama njih, ispričati
Ovu priču, u crvenoj sobi plavog svjetla,
Sa zlatnom čašom u ruci punog njenog toplog
I slatkastog grimiza.
U crno su se obojila moja mora.
Ustuknuo je tihi vjetar sa mojih obala.
Zatišje pred oluju?
Izazivaš me ciničnim nevoljenjem u očima.
Prije no što zamahneš odati ću ti tajnu.
Oni zbilja misle da pričam o ljubavi.
O usamljenim i bolno vrištećim nepomičnim
Relikvijama prekrivenih prašinom.
Primičem čašu ustima.
Zatvaram oči jer ne želim gledati kako bolno
Grimiz umire ponižen pred satenskim sjajem tvojih snova.
Umirujućim stiskom želje bodež ti je u rukama.
Ne čekaj, ne oklijevaj.
Prilika je tu, osjećaš plamen sa njenih grudi kako potpaljuje
Križ na tvojim leđima.
Oslobodi Ga!
Čuješ li, jednostavno je, oslobodi ga...
Ne dopusti da te nedoumica odvede u ledeni zagrljaj
Topline nekih davnih obećanja....
Uradi to tiho i pogledaj me, kristalnim pogledom,
Koji nas je vozio tihim mjesečevim obalama, u jednoj,
Punoj obećanja, noći.
Bit ću ti zahvalan.
Puno je krhotina molitvi u mom tijelu zarobljeno.
Znaš da se nikada nisam bojao boli.
Kao i ti, znam da nije kraj, nego nedostatak ljubavi
Ono je što razdvaja.
Želim se probuditi u staklenom potkrovlju.
U crno si obučena. Stojim pored tebe.
Odlučni ženski glas zauzdava vrijeme
Oko nas.
...po ravnoj crti i vijugavoj crti,
Zovem vas i pozivam.
Drvo, kamen, vjetar, vatra, zemlja, voda.
Dovode vas.
Klanjamo se drevnim silama.
Velikoj majci, trostrukoj božici.
( Iz posjekotine sa zapešća krv nam se u zlatnu čašu slijeva )
I rogatom bogu lova.
Smrt ne rastavlja, samo nedostatak ljubavi.
Zavjet je uvijek božici pred očima...
Žedno prinosim čašu drhtavim usnama.
Ispijajući gutljaj, u smaragdu tvog pogleda u kip se pretvaram.
Zavjeti su vječni, najdraža.
Oni hrane vrijeme.
Bez obzira na nas.

----

Nikad nije puno nekih ugodnih sjećanja.
Kao što nikada nisi ni pitala za cijenu istih.
Slijedom toga, tipkaš mi SMS, na tramvajskom stajalištu,
Otrovno žmirkajući prema ozeblom suncu.
Očekujući poznate korake odgovora koje ćeš
Ugledati za par trenutaka.
Mirno, znajući da sam u blizini.
Poznati šapat spustit će ti se na leđa.
Lica u ogledalu oborit će pogled i ne baš nježnim zvukom uzdahnuti.
Udišem sa tvog ramena miris
Bestidnog i otrovnog osmijeha noći koje dolaze.
Iz boli je želja nastala.
Ljubav je ostala razapeta na mjestu gdje je mutan tok
Razuma i potrebe,
Razdvojio gole i otužne obale jednog otoka na dva dijela.
Kroz prste, poput pijeska, slijevaju se, oštrih krajeva,
U kristal pretvorene slike.
Uživaš igrajući se krunom u čijim odsjajima, na nervoznom svjetlu,
Galopira zaglušujuća bol.
Urušavaju se opravdanja i isprike, grubo nas istina
Drži pritisnute o zid.
Staloženo podsjećajući na ugodan dodir opomene.
Uživaš u dodijeljenoj ulozi...publika je uvijek ista.
Želiš, nadaš, očekuješ...mržnju mojih dodira.
Želiš na trbuhu poljupce opojnog mirisa moći.
I vatreni ples ludila pobjede na granici svijesti,
Gdje plašljivo mi na ramena spuštaš
Odmor od same sebe.
Stidljiva smo djeca u beskraju.
Nevinih i praiskonskih misli, boja, zvukova...
Koje nas naivno lažu da nešto sveto nam treba,
Kao savršena premosnica jaza između dva svijeta.
Nečujno, bol se u tup i konstantan pravac pretvorila.
Na putu prema bezdanu ispunjenu
Kricima duša slomljenih snova i lica
Izbrazdanih glinenim borama.
Praznina je ugušila toplinu u očima.
Nestaješ u sigurnosti mnoštva ljudi
Sa sjajnim, kamenim maskama...
Još jednom odabireš lažnu stvarnost.
Sigurnu u nespretnim rukama sadašnjosti.
Hladnu i nedorečenu.

---

Sve je sjajilo....
Započinješ razgovor hladnokrvno lišena, tako prisutnog pojma ''jučer''.
Naivno, kao da ti nikada nisam pogledao u oči.
Bez osjećaja prihvaćaš na usnama
okus otrovnih noći što podastrijele su se pred nama.
Misliš li da je lako gledati poniženje koje tako izazovno nosiš ispred mene?
Želiš nešto?
Malo slatkastog mirisa pakla raspršenog ti po grudima?
Da potraži me, među mojim demonima, koje tako nježno uspavljuješ
Drevnom molitvom na dlanovima.
Tada vidim svjetla tvojih gradova, razmiču se teške zavjese sa prozora,
Udobna mekoća snova prekraja zaborav.
Požudnim usnama skidaš sjaj sa najcrnjih komadića moje duše.
U sobi presvućenoj neonskim svjetlima.
Na noćnom ormariću cigarete, pepeljara i boca bourbona
I tišina ponekad presječena zvukom automobila.
Sve smo probali...izdaju, bol, smijeh i laž.
Grlim tvoje tijelo u tuđem,
Nestrpljivo tražeći među drhtajima tvoje mirise,
Među njenim pjesmama tvoje riječi.
Puštam te, tvoje snove sam davno, u sunovrat zaboravljenih planina, rasuo.
Ponekad bi zastali, bez riječi, na nekim obalama, kipovi jedne priče
Koja nikada neće biti ispričana.
Nekada je sve sjajilo.
Tvoj lak na noktima u dugim vožnjama kroz šutljive noći.
I moj led sa usana, negdje na toplini tvog tijela.
Oprašta svaki otkinuti zalogaj.
Sjajili su se zarobljeni trenutci u vremenu.
Vrijeme je zmija, proždire samu sebe, u beskonačnost.
Još uvijek smo na silaznoj putanji spirale.
Tu smo da jedno drugom poguramo leđa kad zastanemo
Na putu prema dnu.
Razapetog dostojanstva i pitanja nije li ljubav za budale?
Ne volim te.
Ne voliš me.
Volimo samo sjaj naših trenutaka u jednoj tami.
Gdje nas zaborav svojim oporim okusom hrani.
Jedeš me.
Jedem te.
Ostajem sa tobom u kristalnom krugu.
Do kraja vremena.

----

… razmišlja se o riječima.
Prolazi se kroz špalir
Vrtnih patuljaka.
Riječi su presvučene
Plastičnim osmijesima
Zarobljenih u toplim očima.
Zapravo,mislimo da s vremenom je sve više komplicirano,
Ne primjećujući sitan tekst, da nam se nudi popust, da je ljubav
Na akcijskom sniženju, upakirana u kompromise.
Trebalo bi biti dobro imati kompromis sa samim sobom?
Nekako odgurnuti u stranu noći gdje je kraj podmuklim pogledom
Slavodobitno obilazio oko mene, poput zvijeri koja je znala da joj
Plijen ne može izmaknuti… osjećao sam žamor, spremala se gozba,
I jasno sam vidio srebrenu zdjelu i njoj u grimiz pretvorenu moju dušu.
Tada sam klizio u digresiju, gdje se svaki sretan trenutak pretvarao u umor.
Smijeh ima cijenu.
U plamenu Pirove pobjede rađa se novo jutro.
Umor, umor i opet taj umor… ormar je ispred mene. Promatram svoje maske
I zapise vremena na istoj.
Na svakoj su bore iscrtane mrakom nečijeg življenja
Koje sam nesebično upijao u sebe, nudeći zauzvrat svoje tijelo,
Počesto izmučeno besmislenim noćima.
Noćima u kojima sam u nepovrat otkidao sebe,
U kojima dodirom hranim nečije čežnje
I ispisujem obećanja uronjena u svjetlucavu laž
I riječi na pravom mjestu i u pravo vrijeme, koje ću pokušati pobrisati
Na skrovitim i zabačenim mjestima gdje je ''svejedno'' pojam čvrsto stopljen
Na prljave zidove i izlizane stolce i stolove, stijenke poluopranih čaša
Gdje polako ispijam jedno od mnogih sredstava za dezinfekciju sjećanja.
A nakon toga, samo hodam, prepušten tihim i praznim ulicama,
Gdje sasvim slučajno nasukat ću se na nečijim obalama
Tražeći zapravo smiraj skrivene uvale
Među podivljalim morima.

---

...pokušavajući me oblikovati u formu prosječnog postojanja gdje se gubi prihvaćanje savršenog kaosa u kojem sam prokleto dobro i slobodno plivao. Što si zapravo željela? Ne rasipam se osmijesima, ni komplimentima. Nisam ni zanimljiv kao što misliš da sam zanimljiv. Zašto te zanimaju moje obale i moj svijet? Naravno, nemaš odgovora na to pitanje. Kao i uvijek, najlakše je cijelu tezu pripisati sudbini, nebesima, duhu Elvisa i ostalim kurcima palcima....
Živo mi se jebe za artikulaciju misli. Filozofija? Ionako je nastala kao nuspojava hedonizma, a zapravo iz prostog razloga što sve mora biti u nekom sistemu, u nekom skupu, pa je eto nekome na pamet palo to objediniti u nešto...nema filozofije, nema svjetla, nema ljubavi, a svejedno, opet se zaljubljujemo, volimo, mrzimo, palimo i gasimo svjetla, vozimo se u automobilima, jedemo ono što poseremo i tako u krug. Koliko još života? Jedan, dva, tri...? Više volim mrak od svjetla. Svjetlo vrišti, stotine tisuća svjetlosnih iglica zabijaju mi se u oči, pa žmirkam, a možda i to ima opet neki svoj razlog, jer vidim onda samo obrise ljudi koje ne podnosim, a opet ne mogu bez njih. Pitam se da je Pale ( da, onaj što je bio sam na svijetu ) desetak godina stariji, da li bi mu bilo toliko loše samom. Onda nam malo bude dosadno, pa se u tu svrhu izmisli rat do dva..ne znam čemu snebivanje nad ratnim strahotama, ionako sve dopuštamo. U svakom je ratu pobjednička vojska pljačkala, silovala, protjerivala, spaljivala, razdvajala...danas smo civiliziraniji zato što imamo kartice i smartphone?
Sa vremena na vrijeme smrt me podsjeti da je tu negdje. Trebao bih se bojati? Ne znam, ne osjećam ništa spram toga, osim tog nekog smirujuće lijepog osjećaja. A opet, većina se boji, zapravo ne smrti, nego eventualne boli koja vodi do iste. Normalna stvar da mora boliti, to nam je u podsvijesti, prvi osjećaj dolaska na svijet je osjećaj boli, urezuje se u nas, skupa sa prvim udisajem zraka koji nam reže pluća, jer smo do tada bezbrižno lebdili u bazenu plodne vode. Valjda je bilo dobro, ne ponovilo se.
Ja sam gušter, kameleon.
I mogu sve.

https://www.youtube.com/watch?v=6pIsx9DeAeY

:)

Hej, blackie ... lijepo što si navratila.

...razmišlja se o riječima.
Koliko li je riječi ostalo
Neizrečeno
Koliko li je riječi
Zaboravljeno
Koliko li je riječi
Zatvoreno

U otiscima linija
Ispisanih životom
Ostaje prostor i nevinost riječi
Koje zaboravljamo..

Ja u prolazu :))

A sve to i jest i nije tako.
Sve je tu - samo čeka na nekoga od nas
da otpuhne prašinu i vrati im sjaj
kakav zaslužuju....