Ručkić krčkić

Umorna sam. I vjerojatno ću popušiti više od zadane kvote. A kad to pomislim, sjetim se da moji starci nikad nisu vjerovali da ja fakat mogu ostvariti zacrtano, i da je to nepovjerenje u vlastitu disciplinu zapraf njihova nesposobnost vjere u mene - jednostavno sam im bila "too good to be true". A svejedno nisam "zadovoljavala"; jer oni su trebali neku odraslu osobu - vlastitu majku ili oca, a ne dijete, koje i samo nešto treba.

Svejedno. Prošlo je sve to. Sad sam sama sebi majka kakvu nisam imala i otac kakvog bih voljela. Prestala sam delegirati te uloge nepoznatima i nezaslužnima. I sad, kad sama sebi tak roditeljujem, vidim kako je to teško, kak nemreš biti dosljedna, kako je lako razmaziti (se) s jedne strane, a nepotrebno muštrati s druge...

Osobito kad imaš potpuni uvid u stanje tijela, duha i uma osobe za koju si odgovorna: sebe same.

A opet, kad pogledam unatrag, jesemti, cijela sam desetljeća proživjela u zabludama, misleći da trebam jedno, a zapravo sam trebala nešto drugo... I kaj onda? Mislim da sam unatoč tome bila sretna koliko sam mogla biti, a nesretna... Hm. Možda malo više nego što sam zbilja morala.

Sjećam se kak sam jednom ovdje, na blogu, napisala kriptični zapis, samo naslov: "Je li teže zaista bolje?" - i dobila gomilu komentara, većinom nesuvislih, ali i ponešto pronicljivih. Sad mislim da teže nije nužno bolje; a čak i kad jest, ja bih svejedno da mi bude lako.

A nije. Ne uvijek. Ljudi ne prate promjene prioriteta kod drugih. Evo, jučer, prodekanica me prozvala zbog izvještaja o uvidu u nečiju nastavu, u koji sam uskočila umjesto nekog drugog, s jednim egomanijakom koji je silom htio preuzeti glavnu riječ, i ja sam ga pustila, iako sam ne tako davno ja njemu bila mentorica, no vrijeme je da se osamostali, kad već radi taj posao... Sasvim malčice sam ga korigirala (bio je pretjerano strog, ne zato jer je predavačica koju smo ocjenjivali to zasluživala, nego zato jer sam ja bila s njim), to sam svela na pravu mjeru, a ostalo ostavila kako jest. I naravno da je prodekica skužila da to nije "moj" izvještaj... A zašto bi bio? Zašto bih se ja s nekim posvadila? Zašto bih išla protiv struje? Za koje novce, za koje povlastice, za čije mišljenje...? Nema ih. Dok sam vjerovala da moj maksimalno objektivan uvid u kvalitetu nečije nastave može dovesti do njenog poboljšanja, dalo mi se, iako je bilo teško; sad vidim da to nema veze ni s čime osim s nekim egotripovima, a moj više nije jedan od njih.

Odlutala sam od prvog lica... Valjda zato jer se istovremeno dopisujem s kolegom koji čini nešto za mene, a to je fakat komplicirano i teško, pa ja svaki čas moram isprobati je li uspio. On to čini bez love, bez ikakve nagrade, osim moje zahvalnosti. Je, i to je moguće. Neko smo vrijeme dijelili ideale. I moji i njegovi su se rasplinuli, ali još uvijek dijelimo tu neku solidarnost; neuspjeha, valjda. Da smo uspjeli, hm... Možda bismo onda jedno drugome radili o glavi.

I zato vam se meni ne da biti uspješnom. Nikad mi se nije dalo, osim ako me jako, jako, jako zanimao ishod nekog pokušaja. Svi ovi lokalni power-playevi kod mene nemaju prolaza, osim ako me jako zanima ishod. Fakat. Zato ja nisam doktorirala, zato nisam bar docentica, zato strahujem da bih mogla izgubiti bar lovu, a možda i radno mjesto, osim ako s nekim već nisam ostvarila ovo što imam s Krešom, taj sentiš izgubljenog idealizma... A kad odvagnem što mi je lakše, jebiga, lakše mi je (bar mislim) nositi se s nekoliko godina maksimalno negativnih posljedica mojeg neusmjerenog avanturizma nego ga sad usredotočiti u poduhvate s nedvojbeno povoljnim pragmatičnim ishodima.

Meni je to nekak licemjerno. Kajaznam. Nemrem (točnije: mrzim!) ODRAĐIVATI život. Bilo koji aspekt života. Čak ni posao ne odrađujem, iako sam davno, davno izgubila idealizam glede toga: ne! Ja svaku svoju grupu, svakog studenta, sagledavam kao da to nikad prije u životu nisam radila. Neki to cijene; drugi se čude; treći osuđuju - valjda bih s tim nepofarbanim sijedima već odavno trebala znati što radim, zar ne? Pa, ne znam... I ja mislim da je to dobro ZA NJIH. Ne volim ih, nisam sentiš, ali ih doživljavam sasvim svježima, sasvim novima... Zar to nije sjajno? Nekome biti potpuno nov; potpuna nepoznanica?

Još ima nade da ne budem spušila preko kvote. U svim smislovima, iako sad konkretno mislim na broj cigareta. Nije meni sad do zdravlja, nego do love: kad bi mi netko poklanjao šteku tjedno, sasvim bih na sve to zaboravila. Ali... Nije tako. A s mojom plaćom i mojim rashodima, sasvim je neracionalno pušiti dvije kutije dnevno. Kutija mora biti dovoljna.

Iako nije. Kutija nikad nikome ne bi trebala biti dovoljna. Ona metaforička kutija. Osim ako je to put do izlaska. Iz kutija.

Jedan od naših, relativno poznatih, neuropsihijatara vodi kliniku u Ausriji i radi na ovisnostima u ZG-u je rekao da je najneuspješnija, da se pokazala kao potpuno neuspješna, metoda smanjivanja broja cigareta na dan. Jedno vrijeme funkcionira, a onda se neprimijetno vrati sve na isti broj. Pozdrav.

Hvala ti na "ohrabrenju", medo. Srećom, ja sam upoznala i drugačije stručnjake, koji kažu da čovjek, ako je zdrav u glavi, uvijek izabere ono što je za njega najbolje.

Iskreno, ja mislim da je pušenje za mene zdravo; alternativa su mu raznorazne tablete, serotonin uptake neznamkaj, a to sve ide kroz jetru. Dakle, ja kanim pušiti sve dok to mogu financirati, iz ovih razloga:

- kad počneš pušiti prije 30. (a ja sam počela s 14 godina starosti), tak i tak upropastiš sve ono za što bi ti s kasnijim početkom trebalo nekoliko desetljeća;
- kad ne prestaješ pušiti iako imaš sve moguće kognitivne sposobnosti uvidjeti da je to dobro za ovo-ono, onda to znači da je pušenje blagotvorno za taj jedan golemi plus koji poništava desetke minusa;
- najvažnije: PUŠENJE MI JE GUŠT. Ne samo pušenje cigareta, nego i muških spolnih organa, kad/ako mi se nositelj dotičnoga uistinu sviđa. Nikad nisam prestala pušiti kurce zbog znanja da tak mogu dobiti HPV u grlu i ustima, a za to, blogme, nema lijeka, pa isto tako NEĆU PRESTATI PUŠITI CIGARETE sve dok me vesele, a mogu to platiti.

Kad ne budem mogla platiti, a nešto drugo bude važnije - prestajem. Sasvim. Ziher.

s cigaretom nisi sam (stara reklama za cigarete) u tvom slucaju dobiva smisao
koliko sam blentav nekada zapalim dvije cigarete i kad krenem palit trecu ugledam u pepeljarama u kuhinji i dn, boravku kako napusteno gore predhodne dvije (valjda podsvjesno napravim zurku u stanu da nas bude vise i sada vec mozemo kartati belu)

Deca, odgovorim vam kad se najedem... Sad bi moja hipoglikemija govorila što ja mislim, ali ne mogu odvagnuti :-P

nakon 33 godine pušenja već skoro deset godina više ne pušim
mislim cigarete,
ali zato u svim ostalim životnim situacijama pušim sve više i više