Pogled iznad tipkovnice

...domino u labirintu...

Ne volim ovaj nemir u meni. Ne volim ove misli koje se polako množe u mojoj glavi. Nemam pojma kad me netko pita da mu objasnim. Šta će od svega toga ispasti, nemam pojma. Ne čitam novine, ne slušam radio, čudnih ljudi ima, bolnih priča, štedim samu sebe od svega toga. Dovoljna sam si sama.
Voljela bih kad bi misli mogle pobjeći iz moje glave. Ja ne mogu pobjeći od misli. Pokušala. Nisam uspjela. Stotine tisuća riječi znam, ali ona jedna mi uporno fali. Zvijezde su zvijezde. Mačke su mačke. Ljiljani su ljiljani, onako lijepo na suncu rastu. Jednom sam lutala ulicama. Vukla samu sebe kroz ubrzane glasne gradove. Onako tihim koracima gazila lišće, krivila jesen. Uvjeravala ogoljelo drvo da ga razumijem. Skrivala da ne znam šta je hlad. Brisala tugu sa bijeloga lica. Bojala se svakog novog koraka. Gledala ispred sebe, misleći da ono iza mene ne postoji. Kao u nekoj samo meni znanoj igri u kojoj uvijek pobjeđujem, a do cilja još nisam došla. Level nepoznat. Prođeno je izgubljeno. Zauvijek. Tempom violine koraci i vjetar u njima stvaraju neku rimu. Ne ide dalje. Poput lopova uhvačena u krađi stoljeća. Uhvatilo me čvrsto. Ne popušta. Nije loše. Mislim da znam ovu priču. Iz one talijanske knjige. Nemoj se čudit. Znaš da su se voljeli zauvijek. Nisu bili škrti. On je bio pjesnik na kiši koji voli, a ona je bila posebna, nijedna slična njoj. Zaljubljeni su se voljeli za kariranim stolnjakom između malog karanfila i to ne zbog bijelog hladnog vina, to je bilo važno u cijeloj priči.
Čini mi se da se premalo družim tu s vama. Ovaj jesenski dan je kao stvoren za jedan dan s vama. Znam da se nikad nismo sreli, ne u javnosti. Iako se nismo s mjesta pomaknuli, zapravo smo se nekako dotaknuli. Iako pišem sama, ne pišem samo sebi. Pišem za sve nas sanjare. Lude i hrabre. Čisto da ispunim ove gluhe jesenjske dane. Znam da ne pjevam i da zapravo šutim. Znam da nemam gitaru, ali opet sviram. Sviram svima vama koji me čitate. Kroz jutro i tišinu, pišem vam za dobro jutro.
Nemojte me tražiti, jer ni ja ne znam gdje sam. U kostimu ludosti dišem. S osmjehom na usamljenom licu poput izbjeglice gledam u oblake i čekam kapi kiše da me probude.
Da, riječi su moje igračke. Igram se s njima, kao da su rulet. Dobro je počeo Utorak. Kroz daljine vidim nadu. Visoka vrba ispred mog prozora me pozdravlja. Sve je tako odlično. Ljuljam se zajedno s vama koji sanjate u ovoj jeseni. Iako ne stane sve u ovoj priči. Još smo mladi. Sve tajne ćemo otkriti. Već smo dovoljno gorkih kafa popili. Poznati okus i ove jeseni, baš kao i prošle. Da možemo spaliti ovaj Novembar pa se ugrijati oko te vatre. Poput mrve iskre ugasila bi nas jos manja kap kiše. Nesreća je sjetiti se prošle jeseni. Voda raste pod nogama. A tako lako je bilo obećati raskoš.
Neka ova priča ide na moj račun. Puno je laše kad te netko zavoli. Zrno soli pretvori se u zrno šečera koje se pod jezikom tako slatko topi. I onda priča odjednom zablista. Vjerujte mi stalo mi je iako sam odlutala. Riječi su pune sitnica. Šta je dan bez riječi? Ne ispisana priča.

Jer život je lijep bez obzira na sve...

Fališ mi :-)).
Često želim pobjeći od svojih misli :-)).

nice:):))