DeGa

Kome ostaviti misli?
Kome dati svjetlost, trak iskričave mokre pruge po središtu puste ulice? Kome pokloniti sebe doli sebi. Vjeran put, nepoklon, začudnu riječ, trag nečega ili nekoga tko prošao je usporednom prugom. Kolosijek što zarasta u vitice života. Bilo je cvijeće, lijane žalosnih vrba, bilo je proljeće, neumrlo i puno, puno listova sjećanja. Svaki je listić žalosne vrbe nosio ispisanu stranicu knjige. Sterilnost bjeline papira i crnih znakova ponekad je bolna. Jer dojmovi pročitanog stižu s tisuću trenutaka zakašnjenja.
Kao da čitaš zvukove.

Danas je novi dan i zvukovi se rađaju.
Prvi bijaše zvuk...

Misli pokloniti onome tko ih razumije, i kad su zbrkane, nerazumljive, nesuvisle...
Onome tko ne treba puno "čitati" da bi shvatio.
Jutro :)

Znam, iz trajanja, ljudska vrsta ima pogrešku u genima, više njih.
Kh, na žalost.
Toliko lijepoga sposobni su učiniti i toliko mnogo lijepoga uništiti.
Na pragu 3.svjetskog rata sjećanja nimalo ne pomažu.
Kao i prije svakog rata.
Možda ce nesto prezivjeti, ako Netko ne preživi.
Buljooki će doći i mislima zaključiti - ovi bijahu doista glupa vrsta.
Ali svi imaju priliku.
Kada bi bar zagrljaj liječio bolesti gena... I tuge Jesenjinove