DeGa

Ponekad u moru obaveza poželiš riječ neku, lišenu moranja, briga i obaveza. Onu koja svevremenski odjekuje kao malena jeka u predgrađu srca. Neki zvuk koji utješiti može, jer što smo mi - samo putnici i prolaznici neutješeni domom. Kroz prste nam vrijeme prolazi, kroz oči uspomene, a u sjećanju ostaju paučine prošlosti. Zagrljaj nepronađen jeca u kutu misli. I dok tuga luta snovima, tako i vjetar leprša kroz krezube grane breza. Eh breze, bijele breze, nježne kao naše tihe suze...