Nekomu...negdje...

 
Jedan dan u životu snova ,ranjenom nadu daje. Zamagljen prozor maglovito obzorje od mene krije. Ovo iznad nas nije oluja nego jedna ljubav u buci nestaje. Poput potoka u srcu misao žubori, niz padine srca, u moru gubi se.
Stvorila sam sliku za sjećanje, rekao bi: Divno jutro za umiranje! Crvenilo više nije samo crvenilo, u raspadanju dan za danom prolazi. Postoji li nada za one koji još znaju voljeti, miris duše na koži osjećati!?! Igri jutarnje rose na proljetnom suncu, radovati se.
Jedan korak... možda posljednji... Na svakom sljedećem posrćem. Uz mene tijela odavno slomljenih...  Davno je bilo kad sam prestala brojati žrtve stvaranja, ludila oko mene.
Odjednom... rodi se zvijezda na sjeveru... nova priča dogodi se. Dašak života iz mene u vrtlogu odlazi, zelena trava na proljeće podsjeti me. Svjetlost dolazi... ali za kratko.Opet  hladna i prazna samoća...
Ništa osim  sjete iza mene ostat neće.
Sjeme u meni ostalo ...
 ni cvijet, ni san postalo! 

Možeš li me voljeti
ljubavlju sa ljubavi?
Možeš li me voljeti
jednostavno sa jednostavnošću? Možeš li me voljeti iskreno sa iskrenošću
i sve to staviti u jedan poljubac, u jednu misao?

Pitaš me:-Što želiš da budem?
Odgovarm:-Budi mi sve što nitko drugi nije!!!

Više nemam distancu
potrebnu za razgovore

bez ikakvog prava
očekujem dodir

moja kosa više ne zanima tuđe prste
ne razumijem otkucaje bilo čijeg disanja, osim tvog.

Prije nego sto zapocnem ovu pjesmu , dodirnuti cu tvoje ime ,
da se putem sladim , jer kad krenem dalje , uzdasi na usnama ,
pristati ce uz mene i ja cu s njima potraziti sirinu koja budi srce ,
kao kad ispod noci jutro sazri , pa plodnom zemljom , svoj dana radja .



Ponijeti cu sa sobom , u kapi plavog mora , dubinu tvoje njezne duse ,
a sa planina , gdje se vrhovi horizontom roje , otkinuti cu oblacima mekocu ,
pa u njoj prostrijeti ravnicu i po tihoj uspavanoj noci , tisinom poljubaca ,
prekriti usnule grudi , ciji mirisi , obrisima ceznje ispunjavaju moje snove .



Dozvati cu vjetar i silinom njegove snage , zamahnuti mirnocom tvog srca ,
da iznad krosnji posjetis ptice , te u pjevu sto leprsa , poletis visinom ,
dotaknes nedokucive daljine i poput sjaja zablistas u osmjehu sudbine
i povedes me zauvijek , izvan tame , na mjesto gdje vjecnost gnijezdo svija .



Otvoriti cu nebo i prosetati biserne zvijezde ljepotom tvog krhkog tijela ,
lahor dovesti medju bedra snena i u njih spustiti svoje obale strasne ,
rijekom vatre zagrliti kanjon , uklesati sapat u netaknute bijele stijene
i usjecima blagim , dohvatiti blazenstvo , u tihom carstvu tvoga postojanja .

Neka te čuva dragi Bog i svi anđeli.

A ja te nikad neću prežaliti.

Nikada nisam željela biti ona koje ćeš se prve sjetiti...ali potajno jesam htjela biti ona koju ćeš zadnju zaboraviti....priznam

I sada opet...OSTAJE MI SAMO KIŠA...!!!!

Zalutali u ceznjama
probijali smo ulicama mrak,
a dvije, tri tuzne lampe
tugovale su s nama.
Ili nad nama?

S udaljenog tornja
pospani zvon
donio je svoj bijeg od zvona
k nama.

I nista nismo htjeli,
tek da povratimo fraze
izgubljene u predvecerju.

A ti bi i zaplakala,
dai te kisa nije
preduhitrila.