DeGa

Riječ je moje svjetlo i moja tama. Toliko toga doživjeti pa opet biti na početku puta. Zar nije ludo? Zar nije predivno. Poslije tolikih putovanja tijela opet u titrajima oživjeti. Novo drugačije primiti. Htjeti ponovno poletjeti. Dok te drugi sumnjičavo gledaju, a neki pohvalno tapšu po ramenima, udahnuti polako i duboko. Dozvoliti struji u tebi da opet se vrati kroz kundalini. Možda tada neće trebati itko za dlan niti zagrljaj. Možda će tad vječnost odabrati stranu? Tko zna? Nitko ništa. U tebi je zrno znanja i drhtaj odluke.

Jutro me opet oslobađa bremena, težina postaje lakša, a obaveze prolazne. Danasdar - kažem u mislima - krasan je dan, još ako se pokaže Sunce. Na livadi mojih misli kao na poljima slavonske pšenice zatalasat će se prsti vjetra. U njima je neka nadzemaljska snaga, vjera i sigurnost u dobro postojanje. Sve niske misli i trine trivijalnosti past će u pepeo korijenja. Dobro je...