Sve i ništa

HRID - erozijski oblik marinskog procesa, stjenoviti ostatak abrazijom razorenog otočića ili stijenskog bloka, koji se uvijek nalazi iznad morske razine (izvor wikipedia)

ĆUPRIJA - most (turcizam)

Ne tako davno promatrao sam politiku iz žablje perspektive. S takvog stajališta cipele političara i vladajućih garnitura koje su samo njima znanim putevima tabali put za bolje sutra naše Domovine su mi se činile ogromnima. Sve što sam mogao činiti je bilo to da se sklonim da ne završim kao neugodnost poput kamenčića na njihovim potplatima. A onda je jednom nekakav vjetar zapuhao i naglo mi promijenio perspektivu.
Iz ptičje perspektive pogled je bio mnogo bolji a uvidi koje sam dobijao poprimali su sve jasnije obrise. Isto tako vrlo brzo sam shvatio razmjere licemjerja društva u kojem živim; gotovo odmah nakon završetka rata većina je samo pasivno promatrala i time šutnjom odobravala smjer prema kojem je Država išla. Narodskim riječnikom, kretala se ravno u smjeru rodnice vražje matere. Jednom kad dođemo do kraja tog puta ( a već smo prilično blizu ) valjda bi narod trebao dići nekakvu pobunu. A opet to neće biti pobuna koju smo spontano sami smislili; i dalje ćemo dok budemo prolijevali krv za nekakvo bolje sutra budućnosti naše djece dopustiti da nam se na vlastite oči nasapunja daska. Ipak će ta pobuna biti samo jedna od igara velike djece kojima će se na par trenutaka dati pravo odluke i krojenja onog boljeg sutra što bi konačno trebalo svanuti, kao i svaka pobuna, svaka revolucija, ustanak, što god; biti će časno i lijepo sudjelovati u pet minuta slave početka rađanja nove države – pravednije, ljepše i bolje u svakom pogledu od mraka u kojem su sve donedavno bili prisiljeni živjeti (zvuči poznato?). Naravno, nitko u tom stvaralačkom žaru, tom nanovo pobuđenom domoljubnom zanosu se neće sjetiti zapitati mogu li se uopće te glupave težnje za promjenama sprovesti. Ali koga će biti briga za te trivijalnosti … da je ikada ikoga na ovom šupačkom uokvirenom zemljopisnom području bilo briga za ISTINU sada bi se o nama u nekoj skandinavskoj državi prikazivali dokumentarci kao primjeri vrhunski uređenog društva i države. Ovako još smo uvijek u rangu egzota; živalj primitivnog karaktera okružen prekrasnom prirodom ( nad kojom smo odavno izgubili suverenitet ). Ne bi sada pod normalno uzimali osobe u trećoj životnoj dobi kako skupljaju boce po kontejnerima, vojsku besposlene omladine, tinejđere na početku srednjoškolskog obrazovanja kako kupuju u stranim trgovačkim centrima jeftini alkohol i još jeftinije kondome. A uzima se pod normalno jer ste vi to financirali i financirate, što poreznim davanjima, što šutnjom, okretanjem glave – jedino se to i može jer obične ljude, one koji financiraju taj cirkus zvan demokracija jebu. Jebe nas represivni aparat. Jebe nas izvršna vlast. Jebe nas zakonodavna vlast. Jebe nas sudbena vlast. Jebe nas nadređeni, djelatnik u naplatnim kućicama, zdravstveni djelatnici, religijski službenici, prometna signalizacija … čine to jer mogu. Tiskani i elektronički mediji ciljano plasiraju poluistine i dezinformacije zato jer, jednostavno, MOGU. Društvo ih plaća; ona ista masa bezvoljnih (ne)sretnika koji se mrzovoljnih i podbuhlih lica kotrljaju na posao ukoliko ga imaju. Kao što će to isto društvo platiti i slijedeću pobunu u ime boljeg sutra u koju će kao i obično uletjeti hrpetina nevinih i naivnih,gomila neostvarenih, nedojebanih, željnih, isfrustriranih; ono što ostane nakon njih … sve će to taj isti narod polizati. Jer je to platio i plaćati će. Kao i sada kad unatrag godinama plaćamo ljude koji su isključivo vrhunskim umijećem laganja zaslužili moć koju imaju.
Pojavili su se neki novi(?) ljudi koji stvaraju mostove. Pozivaju nas da sudjelujemo u toj uzbudljivoj avanturi nasukavanja cjelokupnog društva na hrid. I tek kad se društvo shvati da s hridi nema kamo nego ravno u more valjda će se onda dogoditi neki pomak u svijesti koji će dovesti do trenutka da nekoga istinski i zbilja zainteresira ovaj komad prostora na kojem smo se našli spletom okolnosti. Do tada nisam ni lijevo ni desno. Nisam u sredini. Ostajem promatrač iz položaja ptičje perspektive. Barem nemam bojazni završiti kao neugodnost na potplati nečije cipele.

Opet mrtvilo ... ovo mjesto je nekad bilo neiscrpno vrelo života i šušura.

Dekadencija...:)

Na grame.

'što dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji'
jedna od rijetkih poslovica koje mi se sviđaju...