Ručkić krčkić

Ne podnosim roditelje! Sve otkad je moja najbolja prijateljica među prvima u našoj generaciji postala fiziološka mašinerija prikvačena na drugu fiziološku mašineriju, smrdljivu po govnu, ukiseljenom mlijeku i bljuvotini, a očarana njome i nesposobna za bilo koju drugu preokupaciju. A to je bilo još prije nego što sam postala profesorica i zato, valjda, u očima svojih prijatelja difoltno predisponirana za potpunu zaokupljenost njihovim potomcima...

Jock majci! Nikada to nisam bila. Za mene su djeca radni materijal, kao što su ortopedu udovi, ili portretistu face, zanimaju me onoliko i u onim aspektima u kojima je to potrebno da bi se između nas dogodilo ono što se suvremeno naziva "transferom znanja", ali u ranijim (i iskrenijim!) vremenima jednostavno je bilo "disciplina", tj. da se međusobno ne poubijamo dok radimo ono što nam je društvo odredilo kao obavezu. I zato ja tu djecu, a blogme i njihove roditelje, vidim bez ikakvog sentiša: ljige, pametnjakovići, nježne dušice, propaliteti koje samo čudo može spasiti, krasne male osobe koje će društvo okrutno okljaštriti... I zato tu djecu podnosim; neki su mi čak i jako dragi. Ali roditelje nemrem smisliti!!!

Nevjerojatno je kako svaki, ali baš svaki roditelj kojeg sam imalo prisnije upoznala ima poprilično netočnu predodžbu o svojem djetetu: svakome, ali svakome od te većine je dijete zapraf akter u nekoj njegovoj (roditeljevoj) priči, i nema veze što mu/joj uloga ne odgovara, bilo stoga jer je prenezahtjevna ili prezahtjevna, roditelj će furati svoju hormonalno-ljubavno-samoljubivu priču sve dok je netko - dijete ili roditelj sam - bespovratno ne zariba. Sjećam se kad sam radila s malcima predškolske dobi, po roditeljima, a još češće po bakama i djedovima, sve odreda genijalci, a ono ni blizu, pretežito mali papagaji, osim dva djeteta, jedno zaista iznadprosječno sposobno, a mama to nemre prihvatiti, ma kakvi, je, mala povezuje, ali zar to nije tako sa svom djecom, a druga mama zna da ima (kak bi sajberuša rekla) "anđela" i da će ga svijet proždrijeti, pa i njega i sebe zatvara u sasvim nepostojeći, sasvim fantastični svijet mašte, i dok im traje, traje...

(I pazite, ja sam izuzetno dobra i uspješna profesorica! Ne samo što ta djeca, a kasnije odrasli, pa sad tzv. "mladi odrasli" od mene nauče što trebaju, nego mi bar jednom godišnje u mail, na telefon ili vrata dođe neko biće iz nekog razreda ili grupe, u nekom svojem značajnom životnom trenutku - diplomi, roditeljstvu, razvodu, smrti roditelja, epifaniji bilo koje vrste - i poželi mi reći da sam mu/joj "promijenila život". Nabolje, valjda.)

Ne žalim što nemam djece. Štoviše, svakog dana mi je sve draže što ih nemam. Valjda zato što sam zapela u tom nekom afinitetu prema mladim ljudima i pretežno se družim s njima, tim roditeljima pučkoškolaca ili ranih pubertetlija, i vidim koliko ih to troši, koliko je to teško, i kako je mala nagrada... U mojim očima mala. Nadam se da je u njihovima veća, da taj hormonski koktel bondanja dejstvuje desetljećima, jer ta njihova djeca ne postaju niš osobitoga, ljudi ko ljudi, dobri i loši kao većina ljudskoga roda, jedinstveni samo tim roditeljima, koji, eto, nakon što sam desetljećima gubila prijatelje u trenutku začeća, konačno uviđaju da su svijetu, pa tako i meni, njihova djeca sasvim sporedna pojava; da su samo njima presudna, velevažna i izuzetna.

Svi smo mi pred-gerijatrijci i gerijatrijci skloni zaključiti da svijet postaje sve gori, da su ljudi sve gori, ali tko su ti ljudi, zabloga, nego vaša vlastita djeca?! Gdje ste zaribali? Jer ja, jebiga, nisam, ja dosljedno radim i odnosim se prema mladom naraštaju onako kako smatram ispravnim, bez laži, bez obmana da su mi važni ili važniji od moje intime, uz smijeh i zabavu kad ide, uz stegu i kazne kad ide tako, na distanci koja je primjerena jer nisu moji i ja nisam njihova, i ne padam na fore "slatkica" koje imaju ista građanska prava kao i ja - glasati, osnivati tvrtke, dizati kredite, rađati i odgajati djecu - nego naprotiv, kad me tako pokušaju obrlatiti, nesputano iskažem svoje gnušanje... A iz generacije u generaciju to ih sve više čudi.

Zbog vas, dragi roditelji! Dođe mi neki dan frendica s klincem, prvašićem. Nevoljko, zna ona s kim ima posla, a to se odnosi i na maloga i na mene: on je naporan, ja nedovoljno motivirana da to trpim. Isprva sam se čudila njezinom oklijevanju, pa kod mene mali ima pitomog psa, pitomu mačku, brbljavu ptičicu, slikovnice, igračke, telku... Ne! On hoće NAS!!! I tu se dogodi ono što me iritira više od ičega: čim balavac prozbori, mi odrasli tajac i slušaj njegove bedastoće, te pernica vaka-naka, te neki lik iz neke serije za 7-godišnjake ovo-ono... Čujte, od te naše pozornosti on NEĆE POSTATI BOLJI ČOVJEK, NEGO RAZMAŽENI "DIREKTOR SVEMIRA"! Koji i vlastitoj materi ide na živce.

Činjenica je da ljudi rađaju djecu zbog sebe, zbog svojih nagona i svojih želja i projekcija. Mislim da je u tome generacija naših roditelja bila iskrenija, i zato su djeca šutjela dok odrasli razgovaraju, i išla u disco ako ih je tko imao voziti, tj. ako odrasli nisu gledali utakmicu, ili imali karten-partiju, ili jednostavno bili umorni; ili neraspoloženi za naše prohtjeve. Nisu odrasli stavljali svoj život na poček sve dok djeca ne stasaju, a povijesno gledajući, djeca stasaju onog trena kad sama mogu pribaviti hranu, tj. kad mogu prekopavati po kontejnerima (prije se to zvalo "skupljati bobice"). Sad smatramo da djeca ne mogu "pribaviti hranu" sve dok ne mogu zaraditi bar prosječnu plaću. E jebiga! Neki to neće moći do duboke starosti, a neki, blogme, nikada. Roditelji su tu da previju rane samostalnom potomku dok samostalno pribavlja hranu, da poduče korisnim vještinama, i da budu mudro marginalizirani kad potomstvo preuzme svijet. Suvremeni roditelji štite djecu od kauzalnosti, a tako i od učenja.

Ne, nije ovo komentar ovcinog bloga, da sam ga htjela komentirati, otišla bih onamo, ali nisam, jer iskreno rečeno, uopće mi se ne da razmišljati o njezinim roditeljskim problemima. O tom partikularnom djetetu. Fućka mi se. Iskreno. Ovaj zapiš je potaknula moja frustracija tom roditeljskom opsesivnošću koja me desetljećima zakida za sugovornike, za odrasle preokupacije i gura u laž, u prijetvorno "zanimanje" kak su djeca i divljenje njihovim uspjesima ili komizeriranje zbog neuspjeha... Roditelji se trebaju družiti s drugim roditeljima; a kad su s nama, koji nismo roditelji, onda zaboraviti djecu. Ne, opet naglašavam, ne smatram da je ovca u ičemu pogriješila: napisala je što je tišti, javili su se oni koje to zanima. Sve pet! Ali, meni se danas brbljalo... A svi su bili na TOM blogu.

Ipak, jedno zapažanje u vezi s tim blogom: svatko, ali baš svatko tko je komentirao, zapravo se nije bavio ovcinim djetetom, nego sobom, bilo u roditeljskoj, bilo u ulozi potomka. I svatko je dizao spomenik sebi, na ovaj ili onaj način. I svatko je ovcu u stvari ostavio na cjedilu: problem je i dalje njen; jer kći je i dalje samo njoj važna.

I to vam je, dragi moji subložani, živa istina: vaša djeca su samo vama važna. Svima drugima - samo usputna zanimacija.

:)

naravno da je problem njen (ovcin), jer je i dijete njeno :)
i, naravno da smo komentirali iz svog kuta gledanja i svojih iskustava :)

dan ti :)

eh, koliko se puta meni brbljalo, a svi na nekim drugim blogovima :))

pa kaj ?

nikom ništ :)

Razmnožavaju se i drugi a ne samo medvjedi.
Provjeri, nije zajebancija...faktor 162 je vrlo jaka bioenergija. Može i liječiti. Mudrost iz čakri...zmijska energija središnje čakre. Nisu gluposti.

" moja frustracija tom roditeljskom opsesivnošću koja me desetljećima zakida za sugovornike, .."

u potpunosti te razumijem :)

jednako sam se osjećala prije no što sam postala roditelj.

ne kužim zakaj smo i u kom segmentu ostavili ovcu na cjedilu?

ionak ni jedan naš savjet neće i ne može riješiti njen problem.

Dan! Sorry, morala sam poručati.

gledajuć iz sadašnjasti, kad bih vjerovala u reinkarnaciju, i kad bi se u sljedećem životu rodila kao čovjek sličan meni, ne bih bila roditelj.

Ma, da se rodim i kao životinja, ne bih voljela biti roditelj.

Čini mi se da je to puno lakše, komotnije i ugodnije, slobodnije, nego biti roditelj.

Ane, moja frustriranost time što je sve druge zaokupila tema koja je meni nezanimljiva nije prigovor ni temi, ni autorici, ni komentatorima. Uostalom, iz toga je nastala ova tema, dakle, ispala je kreativna furstracija ;-))

ziher sam da je bilo fino :)

Znam, Vega :) Zato i velim da te razumijem. Nisam ja prva iz svoje generacije postala roditeljem :) I isto mi je išlo na živce :)

A što se tiče ostavljanja ovce na cjedilu, to je sasvim u skladu s monomanskom naravi roditeljstva - vas nikada niti jedno drugo dijete ne može zanimati ni približno onoliko koliko vas zanima vaše vlastito. A to bi valjalo osvijestiti; i ne vrijeđati se kad vam netko, npr. ja, otvoreno kaže da ih VAŠE dijete ne zanima. Međusobna komunikacija roditelja, međutim, može biti vrlo konstruktivna kad se govori o npr. skidanju temperature ili sličnim praktikalijama.

Medo, sereš ko međed.

pa kad sam postala roditelj, trudila sam se ne daviti ljude svojim roditeljstvom i potomkom.

Vega, možda ste upravo vi prosvjetni radnici oni koji od malih genijalaca činite sve ono što želite vidjeti.
Močno je oružje u vašim rukama, a svijet obrazovanih je vaša slika.

Lijepo je moj kolega Roger Waters napisao:

"Hey! Teachers! Leave them kids alone!
All in all it's just another brick in the wall."

Vegs, nisam ja tvoj zapis pročitala prigovorom na bilo čiji zapis :) Razgovaramo :)

laj, šanse da baš ti, ili XY, ima genijalca u kući čak su manje nego izgledi da dobiješ Eurojackpot. Uloga škole je jasna oduvijek, bez obzira koliko je zamumuljili:

- socijalizirati mladi naraštaj
- osposobiti ih da se skinu s grbače starijem naraštaju

Sve drugo su kerefeke.

Pa i ja mislim da razgovaramo, Ane.

ma, učinilo mi se da si me pogrešno skužila

Hrabro ti je ovo vega. Ljudi puno radije cuju kako ih sve skupa jako volimo. I njih I njihovu djecu I njihov plac I histeriziranje. Djeca nam trebaju biti slatka, roditeljima se valja diviti. I tako dalje.
Istina je da volimo one koji su nam slicni. Ako nemamo djecu, onda nam tudji roditeljski razgovori ne znace nis. Tako je I s muzicarima koji zele pricat samo o mjuzi, kuharima koji ne znaju prestart srat o hrani, feministkinjama koje su vazda potlacene.
Meni vecina ljudi ide na zivce. Ima ih nekoliko s kojima volim razmijenit pokoju mentalnu slicicu. Sasvim dovoljno.

Vega, možemo se mi slagati ili ne.

Socijalizacija je svakako važan dio školstva, no budimo prije svega razumni.
Škola i školski sustav kakav danas poznajemo su prije svega smišljeni i napravljeni kao potreba industrije i ništa više.

Zašto danas svi govore kako su hrvatski radnici neobrazovani. Pa npr. zato što još uvijek imamo tekstilnu školu koja godišnje proizvede par stotina tekstilnih radnika za tekstilnu industriju koja više ne postoji. Bar ne u Hrvatskoj, a nitko od tih radnika neće iću Kinu konkurirati jeftinijim kineskim radnicima.

Znanje koje obrazovanje daje je prije svega industrijsko znanje i nema apsolutno nikakve veze sa osamostaljivanjem.
Umjesto da djeca rade na imanjima svojih roditelja i o tome ovise, oni rade na imanjima svojih kapitalističkih roditelja (poslodavaca) i o njima ovise.

Vjerujem da u svom radnom vjeku možeš nabrojati na prste djecu koja danas znaju prepoznati više od dvadeset vrsta ljekovitih biljaka, gljiva, stabala ... bilo čega što bi im koristilio za preživljavanje da kojim slučajem industrije odjednom nestane. Obrazovanje im jednostavno nije u stanju, a niti želi, dati takvo znanje.

Eh, isprike, opet me nešto odvuklo od monitora. Ovak, zakaj mislim da je ofca ostala na cjedilu: zato jer NITKO, ali baš NITKO, nije postavio NITI JEDNO JEDINO PITANJE O NJEZINOM DJETETU. Svi su odmah imali ili savjet, ili iskustvo.

Vega, ovca je htjela tuđa iskustva kao potvrdu svojih nastojanaj.

Svi mi to radimo uvijek i vazda. Čitav život tražimo potvrde za stvari u koje nismo sigurni, samo to drugačije nazivamo.

Laj, ti sad meni pišeš nekaj iz kasnog 18. i ranog 19. stoljeća. Štoćereć, djeca upadaju u industrijsko-kapitalistički žrvanj već stoljećima, i paz čuda, ne samo što prežive, nego se množe više nego ikada! Doduše, ne uvijek baš u tim industrijsko-kapitalistički razvijenim zemljama, ali kako god okreneš, ima nas ne samo dovoljno, nego previše.

A vi, roditelji iz koliko-toliko razvijenih zemalja, odagajate svoju djecu za dokoličarsko društvo romantizma, ono, angeleki i čiste duše, jer to je ono što su reciklirali slobodnoumljaci 1960-ih godina, kad se masa nas Iskričara rodila ili začinjala.

To ti je sve bullshit, u mojem skromnom viđenju. Za dokolicu treba imati ili sreće, ili sposobnosti. Većina nema niti jedno od toga, i zato ih je zdravije odgajati za pol života robovlasniku, pol tebi, a s tom polovicom pazi što radiš, jer je nitko, ni mama, ni tata, ni dragi Bog, ni poslodavac, ne mogu odživjeti umjesto tebe.

Aleluja, samohrana, netko kuži! :-DDDD

Ja bih rekla da se ovci brbljalo. Pa je to i obavila.

LIjepo ti je Jazz rekao: moćno je oružje u vašim rukama, imala ti svoje djece ili ne. A o sranju smo skoro sve rekli..i o školjkama...

Ja si nekak mislim da profesionalno uopće nemam oružje, nego ključ. Pa tko želi naučiti i znati čemu služi, uzme. Tko ne, šalje me u vražju mater da kaj ga gnjavim ključarstvom.

A sve je manje onih kojima su ključevi zanimljivi, valjda zato jer žive s roditeljima koji vele "A jebemumater, utripičkematerine, zvala me jebena profa da mi mali psuje, aukurac, nemam pojma gdje je to naučio, valjda od dječurlije one profuknjače kurvetine iz susjedstva!" ;-D

hm..a da smo pitali nešto o njezinu djetetu, bi li mogli riješiti njen problem?

ja mislim da ne bi.

što bi ti, recimo da te zanima, pitala roditelja o djetetu koje se ponaša kao što se ponaša ovcina kćer? Bi li ta saznanja tebi dala dovoljno smjernica za savjet ?

Vega, govorimo o školstvu i kako ono funcionira. Ponovila si činjenice koje sam ja već naveo braneći nešto što ne vidim da se može obraniti.

Da i danas živimo u industrijskom dobu. Iako kod nas više nema teške industrije postoje informatička industrija, bankarska industrija, trgovina i razni drugi oblici privrede koje određuju školstvo.

Ne vidim razlog zašto ljudi ne bi mogli živjeti u dokolici. Lovci sakupljači su živjeli manje više u dokolici. no netko ih je u jednom trenutku uvjerio da moraju RADITI za više ciljeve. Stari Sumerani? Danas to više nije bitno.

Ionako smo izgubili kontakt s prirodom. I tvoj komentar o djeci to zorno prikazuje.

ah, vi ste već na školstvu, a ja i dalje drvim po roditeljstvu :))

ne bum komentirala školstvo. Nemam preloših iskustava.

pozdravček :*

Ane, odnos profesora i učenika nikako ne može biti zdraviji od odnosa roditelja i djeteta.
Kako je Vega navela, njoj su djeca materijal, glina, platno koje mora oblikovati prema planu i programu.

Nama roditeljima su djeca mali ljudi i samim time je naš odnos prirodniji, zdraviji i odgovorniji.

Da, Ane, ja bih se odvažila podijeliti iskustvo ili dati savjet ovci samo na osnovu primjerenog uvida u dijete i kontekst u kojem živi. Da sam maloj profesorica, vjerojatno bih vidjela njezine reakcije na nastavi, primijetila odstupanja, pozvala roditelje i iz njihove priče iščitala koliko mogu objektivnih informacija, a onda bih vjerojatno imala i neki stav prema maloj, a posljedično i neku strategiju daljnjeg odnosa.Ovako, s bloga - jock! Bilo bi mi silno neugodno bilo kome išta govoriti o djeci, na koju ste svi jako osjetljivi. Za muževe, ljubavnike, prijatelje i susjede - no frks! Ali za djecu jock.

Laj, taj odnos (roditelj-djeca, predavač-djeca) bi trebao biti komplementaran, nikako identičan. Moj posao nije isti kao posao roditelja, ali jedni i drugi imamo isti cilj: da djetetu bude što bolje u svijetu i životu. Međutim, ispada da škola stalno male "direktore svemira" svodi na puno, puno manju mjeru. Ja vjerujem, uglavnom s pravom. A silno me ljuti što škola ne pruža ništa onima koji zaista imaju potencijala postati ne direktori svemira, nego inovatori, revolucionari i vizionari.

Nažalost, otkad se otkrilo da je Einstein, npr., bio loš đak, praktički svaki roditelj lošeg učenika radije povjeruje da ima neshvaćenog Einsteina nego ljenguzu.

A sad vam ja idem ljenguzariti. Jer sam zaradila svoju dokolicu. Beeeeelj! ;-D

Vega nemoj me krivo shvatiti. Nema ništa protiv obrazovanja.
Dapače uvjeren sam da bi svijet bio daleko bolje mjesto kada bi ljudi bili obrazovani.

No nažalost sustav je smišljen da svi budu isti. Namjerno.

Pravo obrazovanje dostupno je samo odabranima i nikome više.

O tome govorim.