Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Probudio me noćas trak Mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena, koje su prolazile nepoznatim koridorima moje duše. Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice. Svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i prelama svoje trakove u neke druge boje, boje koje nisu moje. Ostajem tiha. U nekoj nepoznatoj vatri prohujalih dana i nadolazećeg ljeta, sjećanja kao stražari na vratima, umiru smrću mojih sjena. Sazidao si u pijesku neke kule, koje more nije uspjelo razoriti. Sjećanja. Stražari. Kula u pijesku. Padale su i druge kule građene iznad nekih bezdana, padale su zvijezde. Ne na nebu mog života. Bačena iz nekog razrušenog grada, sklupčana kao zmija ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama. Tražila se u nekim psalmima, padala među pale i ponovno se dizala. Ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi. I takva, neprepoznatljiva drugima, i dalje ostaje na svom putu i vidi .... Mjesec noćas nije znao za sebe. Bio je opet prepun sebe, predivan na tom tamnoplavom baršunu. Na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša. Ostala je sa svojim stražarima, nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir. Sjećanja ... stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili. Tako se dogodilo. Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec gledat će dušu, koja je prsnula u tisuću boli.

Noćas je k'o lubenica pun mjesec..

Pišeš predivno.

Izmedju mog i tvog sna stoji harfa .
Iznad nasih htijenja mijesa se noc .
Moramo priznati , u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih mastanja
i kao sto vjetar zaposjeda planinu ,
tako i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem
i vodjeni horizontom stizemo na pocetak .
Dakle , kako ovu pjesmu ispjevati ,
a ne poremetiti smisao prvih stihova ,
ne potrositi uzalud tako skrte rijeci ,
kao sto su , pomalo i uzbudjenje .
Jer , niti je nase divne ljubavi malo ,
niti uokvirujemo nase uzbudjenje .
Vjeruj mi , ovo jest ljubavna pjesma ,
njena struktura je nastala iz ceznje
i njeni obrisi prolaze tvojim prostorom ,
spustaju se niz pramen kose u pogled ,
pa kroz zjenicu ulaze vibracijama ,
zalaze u mozak i iz njega klize kicmom ,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca .


Gdje se mi tu ljubimo i vodimo ljubav ?
Idemo ispocetka , prislonimo prvo harfu ,
ugodimo njenim tonovima nasa tijela ,
izmedju neba i zemlje pronadjimo mjesto
i u njima izmjesajmo sve protekle noci .
Osjecas li sada kako plovimo melodijom ?
Vidis , s tim silnim zvijezdama na vrhu prstiju
mozes zagrebati prozirno nebo sto u nas tece
i u svaku pukotinu utisnuti poljubac .
Mozes i svemir prigrliti , uzeti u sebe ,
a ako i to nije dovoljno , poslusaj harfu ,
vrati se i sa vrha pjesme zapjevaj .
Kada to jednom ucinis , zauvijek ces htjeti ,
a vrijeme kada cu ti reci , ljubavi moja
i tako pokrenuti sustinu u tebi ,
vec dolazi , zato podjimo polako prema zagrljajima .
Nauciti ces putem , koliko si snazna ,
koliko u sebi skrivenih dodira imas .
Otkriti ces sama molitvu svoje duse
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav .


Zastani na trenutak kod prvog koraka ,
uskoro ce i dugo ocekivani zagrljaji .
Pogledaj samo oko sebe i podsjeti se harfe ,
napregnes li dovoljno sluh , razaznati ces noc
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi .
Prepoznas li ih , otkriti ces vjecnu tajnu ,
a ako im dozvolis , prepoznati ce i one tebe .
Mila moja , sada smijemo zapoceti ljubav ,
unijeli smo sebe u pramiris uzdaha i zelja ,
okrijepili postojanje i zapoceli osmjehom .
Dovoljno , da se u nama svemir pokrene
i dobrim vijestima napuni nase duse .
Ovo je rijetkost , jer samo ponekog iskra dotakne
i tada uglavnom , neprozbore ni rijeci .
Mi ne smijemo sutjeti , necemo tisinu u nama ,
ako treba izmiriti cemo slabosti i predrasude ,
pogledati mjesecinu kroz casu zuci ,
ispiti njene namjere i stati jedno kraj drugog .
Tako cemo mila moja , ja i ti napraviti
i zauvijek lebdjeti iskazujuci ljubavi postovanje .


Sada smo konacno spremni nastaviti ovo putovanje
i usput smireni u beskonacnosti uzivati ,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kisa
prihvatiti kao ponudjene stvari , za pamcenje .
Prihvatimo , jer smo posebnom vatrom rasplamsani
i zbog toga izgaramo i milujemo toplinom .
Ne postojimo u papirnatim mislima ,
niti u svim onim staklenim drangulijama
i ljubavnim pricama sto ih suzama rastacu .
Primjecujes , nas zaobilazi svakodnevna mizerija .
Mi proizlazimo iz opceg nestanka kaosa
i iz nas se nebo visinom stalno uznosi ,
s ponosom u nama zrcali ljepotu prostora ,
milostivo uzdahom odvaja dan od noci ,
stvara vrijeme kakvo smo htjeli , po nasoj mjeri .
Mozda ces pomisliti , kako je moguce ,
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok spavas pokrivena samim dahom vjetra ,
posjecuju te mirisni snovi mog bica .
Sve je to razlog za kraj ove pjesme .


Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala .
Rubom mog oka ocrtavas istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama .
Znam kako je tumarati uhvacen trenutkom ,
kako je kad smo prekrizeni od svih obzira
i sto poslije nemogucnosti povratka .
No , ono sto je u nama , izbor , on tek dolazi ,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog .
Sadasnjost i buducnost vriju nasim mislima ,
poput pupoljka sazrijevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila drijemamo .
Tu smo jednaki , istom brzinom otvaramo osjecaje ,
nemamo razloga sutjeti , vec naprotiv pjevamo ,
zelimo jedno u drugo utisnuti nadu
i kao pecat pokloniti nezaboravne dodire ,
da takvi zakoracimo zagrljeni u vjecnost .
Od svih pomjeranja , nase je najvece ,
u svim pokusajima , samo se nas san ostvario
i nismo zapusteni , vec smo sjajem optoceni ,
nismo izmisljeni , stvoreni smo iz praska vremena .


Eto , napokon ti donosim ljubav ,
jos malo , pa cemo je i poceti voditi ,
a onda ces utonuti i sve ovo neopisivo osjetiti
i ja cu tvojim srcem ,sve do korijena prodrijeti ,
ponijeti te u narucju neuhvatljivog sazvijezdja ,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu ,
svaku tvoju poru u medjunozju njezno ljubiti ,
sagnuti se i posegnuti za tvojim ocekivanjima ,
a zatim skinuti veo i udahnuti te .
Unijeti te u svoj krvotok , rasaniti milovanjima ,
prihvatiti igru tvojih prelijepih grudi
i necu se ondje zaustavljati moja ljubavi ,
krenuti cu dalje vristeci prostranstvima puti ,
jer nasa ljubav nudi i moze vise .
Na pocetku je ovom pjesmom istrcala nasim stomacima
i tako najavila svoju moc urezujuci pozudu ,
dajuci svakome od nas pravo izbora ,
hocemo li se , nakon sto je osjetimo ,
promjeniti u beskonacnoj praznini bljestavila
ili cemo s njom , nastaviti, moja ljubavi .

tako se dogodilo! dan poslije...novi je dan, znamo to obje...bijah zabrinuta :( sada sam malo manje..ma što mislili, Mjesec nije naš ( tvoj i moj) neprijatelj već naš pratitelj!

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr