Ručkić krčkić

Kak možeš biti u braku 30+ godina i smatrati ga uspješnim baš zbog PREŠUĆIVANJA??? Ajd, na poslu se zna, jači kvači, pa ne serviraš baš svaku svoju spoznajicu onda i kad te veće zvjerke mogu progutati - ali doma, u svojoj intimi, s osobom čija govna šnjofaš ako poslije njega uđeš u zahod...? Čemu?

Ovaj zapiš uopće nije pokušaj da dipl.kozmetičarki i nadriznanstvenici popularne orijentacije objasnim Einsteinov citat kojim su se jutros zabavljale... Jock majci, ćorav pos'o, ako vole biti uspješne gutajući riječi, neka im bude onoliko uspjeha koliko su zaslužile! Nego ću malo proventilirati vlastite misli, jer fakat nisam sigurna što je u nekom osobnom i prisnom odnosu dovoljno, a što premalo ili previše, kako govorenja, tako i prešućivanja.

Ovak, meni je uvijek bilo bitno da mogu reći nešto što mi je važno, i da me čuju kad to kažem, i da promisle, i da shvate, a kad uvidim da su shvatili, svaka reakcija koja uslijedi mi je prihvatljiva. Pa i njihov bijes, neodobravanje, neslaganje svih mogućih vidova. Tad sam i ja spremna sjesti, promisliti iznova, možda se predomisliti, možda promijeniti neki postupak; ili jednostavno zaključiti da nam je tu neka slijepa točka, crna rupa neshvaćanja i neslaganja, pa se potruditi da nas što rjeđe povuče u svoju tminu. Jer je to, očito, ćorav pos'o. A opet, takvi ljudi, koji se potrude shvatiti, takvi su se u stanju i zezati s našim neslaganjem, a ne ga tretirati kao neki ponor usred našeg odnosa. To mi je još bolje. Ali to doživjeh u cijelom svojem životu možda dva puta.

S druge strane, ako vidim da nisu shvatili, a reagiraju nepovoljno po mene, razljutim se. A još se više razljutim kad meni udijele raznorazna po mene neugodna razmišljanja i zaključke pa popizde kad ja odreagiram isto kao i oni u istoj takvoj situaciji, tj. raspigam se. Paaaa, takve ljude, koji pizde na neugodno, ali ga rado drugima serviraju, koji ne shvaćaju i pizde, smatram pizdama i bez imalo žaljenja eliminiram iz svojeg prisnog kruga. Negdje na periferiji mojeg postojanja sklona sam im i prešutjeti, jer, uostalom, baš me briga za njih i njihova mišljenja.

Hm, sad mi je tek sinulo: ja pišem o prešućivanju svjetonazorskih prosudbi i stavova; a ove dvije možda misle na nešto daleko banalnije, tipa, prešutiš mužu da si lovu za klopu spizdila na cipele, ili da si se cmakala s njegovim prijateljem...? A kajaznam. Tipa koji bi me roštiljao zbog cipela ne bih dugo trpjela u svojoj blizini, a kad bih se cmakala s njegovim prijateljem, vjerojatno bih prešutjela dok ne odlučim želim li to opet, jer nema smisla čovjeka alarmirati zbog jednokratne slabosti; ali, kad bih htjela opet, onda bi između mene i stalnoga svakako trebao biti neki razgovor, možda ne o tom cmakanju kao takvom, nego o razlozima zašto mi se cmače s drugima; a u svakom slučaju bih ga poželjela upozoriti da mu to baš i nije dobar prijatelj.

Ne znam... Činjenica je da je svaka osoba svojevrsni zatvoreni svemir, s vlastitim, ne baš uvijek očiglednim zakonitostima. Kad god mi je do nekoga stalo, stalo mi je i do toga da mogu reći; i potrudim se čuti. I da, uvijek je tu taj šum u komunikaciji, nikad nisi ziher da baš dobro tumačiš taj drugi svemir i nikad u njega ne možeš proniknuti do kraja; ali, za mene je ljepota ljubavi, ljepota druženja, ljepota prisnosti u tom povjerenju da malo-pomalo otvaramo svoje granice - da se usudimo reći jer znamo da netko sluša i da se trudi shvatiti. Pa oprostiš kad ne uspije.

Trideset i više godina u manipulaciji prešućivanjem!!! Za mene je to katastrofa. A opet, ljudi su tako živjeli stoljećima, osobito žene, a sreću su pronalazile u nečem drugom, ne u mužu, ne u njihovom odnosu, nego valjda u miru, u uspješno odrađenim kućanskim poslovima, u odrastanju djece, u traču s prijateljicama... Nije to samo stvar prošlosti, nažalost! Sjećam se, nedavno sam razgovarala s jednom mladom ženom, psihologinjom pride, koja mi je pričala kak ona i njene frendice svoje muževe vide kao drage i smiješne bedake, i uživaju u babinjacima gdje ih opanjkavaju kroz tu prizmu komične neizbježnosti u svojim životima.

Hm.

I onda mi medo veli da ja možda uopće nisam čovjek kad tak malo trebam, točnije, reče on "ne trebam" ljude... Pa, mutave i gluhe baš i ne trebam jako, pardoniram svima onima kojima su to urođena ili traumom stečena svojstva. Ako znam govoriti i pisati, volim izreći. Ako znam slušati, volim čuti. Ali ne podnosim brujanje lažne tišine - nekak stalno očekujem eksploziju.

A moje životinjke fakat sve čuju, vide i shvate. Ako im je važno. A kad ne shvaćaju, ja skužim da im nije. I mi se tak svakog dana do sita napričamo :-DDD

zagristi istinu je jako lijepo za vidjeti, cak je i seksi, ali progutati istinu to je tesko, vjerojatno i jako gorko (komentiram sliku)
da nisi stavila sliku vjerojatno bi komentirao napisano, ovako sam ostao kod vizualizma

Ah, budo, davno sam ja skužila da većina kolko-tolko razme isključivo slikovnice; ili stripove. Tekst je manjini aman-taman, tj. ne pretežak.

hahaaaa sad si mi dala po nosu, ali mudri ce shvatiti da je to komentar na napisano :)

Pa evo, ja se smijem, nadam se - s tobom, a ne tebi! ;-))

Prešućivanje, zaobilaženje istine, skrivanje, ajme majko moja!
Ja sam balavica u odnosu na vas iskusnije, ali radije ću biti sama nego razmišljati jel mogu biti ono što jesam.
Ekspresivna,na sve moguće načine.
A tek da znam da onaj s kim dijelim postelju i stol ima potrebu meni nešto skrivati.
Tek tada bih se osjećala loše, a ne sretna i ispunjena kao žena i osoba.
Svašta...

Evo, ja fakat ni sama ne kužim je li prešućivanje totalno omalovažavanje druge osobe - ono, ti si takav tutlek da to tak i tak nemreš shvatiti (to ja jutros učinih kokoši, jer fakat to i mislim, a eto, s druge strane je dovoljno uvažavam da joj to svoje mišljenje ne prešućujem), ili totalno omalovažavanje sebe same - kakti, moje mišljenje nemre vrijediti isto koliko i tuđe.

Meni se inače brak raspao zbog prešućivanja...ono,bude se to samo od sebe u braku riješilo...eto nije.

Eh, viš, šteta, touch... A nemrete sad progovorit pa to sredit?

Inače, ja pospremila sva 132 kvadrata svoje rezidencije. Bit će sutra muskulfiber!

Kad pospremam picajzlinski, obično sredim dvije prostorije, a ostalo ofrlje, tek toliko da se ne vidi najgore; a kad unaprijed odlučim da koliko god napravim mora biti dobro, viš, onda sredim sve.

Doduše, ove koje žive u pet put manjoj kvadraturi, same, i još ih nikad nema doma, ziher imaju čišće domove. Ali meni moj sad super! Još da sam imala force namazati polišem parket, eh...! Ali, nećemo pretjerivati. Iako sam našla neki stvarno super poliš, ne onaj naš plavi, kaj mi tak smrdi da dobijem migrenu, ovaj em ne smrdi, em jako, jako dugo drži - vidim po onom dijelu parketa gdje Duški vječno kaplje voda iz njuškice - namazala sam, pa ima tome bar 2 mjeseca, tek sad se opet pojavljuju fleke.

Da budem iskren,nakon ove sad zadnje havarije na tren mi je palo na pamet da poragzovaram sa bivšom suprugom...ipak je ona majka moga djeteta...

Pa čuj, touch, kaj imaš za izgubiti? Razgovor se uči, čak i kad se smatramo sjajnim komunikatorima, ipak svatko drugačije razgovara... Šteta profućkati nešto važno zato jer se, eto, nismo odvažili potruditi.

A bilo bi to zanimljivo da se sad ide rješavati ono što nismo zapravo niti htjeli pokušati prije par godina. No i to bi sio samo život i ništa neobično. :)