DeGa

...I zato čekaš novi vjetar na dostignutom vrhuncu. Zato čekaš da se zime otope, zato čekaš jos jedno proljeće. Ne možeš zaustaviti živo sjećanje na proljetni let, ne možeš zaboraviti prošlost koja ti je dala krila. Pa makar malo do nižih vrhunaca jer let je let. I možda nam je to cijeli Svijet...

Sutra ne dolazi jer noć me ne oblači u san. Još je danas, nezaboravljeno danas. Morale bi ove misli utrnuti oči, kao što zvijezde trepću dok ne zgasnu. Morale bi ove ruke u tami, što ih već dugo osjećam svojima, prestati pisati, klonuti, predati se. Ali ne predaju se. Pišu prošlost, pišu sadašnjost. Ne predaju se budućim danima, kao da znaju kako je neko davno obećanje pogaženo. I zato ne mogu dalje. Kao maleno dijete što traži odgovor. Sve je tako magleno, neraznatljivo sutra. Govore šapti daleki - ima još dana, ima još noći... Ali, vrijedi li ih dočekati? Vrijede li blijedog obećanja?

"Putovanje je jedina stvar koju kupujete, a čini vas bogatijim."

Opet ne mogu dozvati svoje zvijezde. Mračno je u stanu. Hrčak je sretan. Razmišljam noćas kako je Henry imao sreću. Sretnik je onaj tko ima dostojnu i postojanu Anais. Može napredovati. Oboje. Povlastica. Tako malo a mnogo. Za one koji osjećaju boju riječi, njihovu mekoću i zvuk, njihovu prirodu drugačiju u svakoj rečenici. Divlje i pitome riječi, čopor i jedinke samozatajne i tajnovite. Tako je dobro imati nekoga tko osjeća moć riječi... Da podijeli jedino što ima. Svoju prolaznost u osjećajima.
Jer, i to će proći... "Esier"-12/2013