Ručkić krčkić

Sinoć nam je stigla nova grebalica! Eh, kak sam se veselila veselju svoje mačke... A ono, minceza-princeza nezadovoljna, a vesela (kao i uvijek) Duška!

I nekak mi se čini, nije to samo do mačje naravi, nego je moja Kafka odrasla i doživjela već (pre)zrelu dob od 10 godina uz mene, smoždenu novinama koje nisu niš dobroga donijele; a Duška obratno - što god se novoga dogodilo u našim životima otkad ih živimo zajedno, s izuzetkom šaponjine smrti, zapraf je bilo odlično.

I zato je Duška dojurila čim je stigao paket, nestrpljivo ga je "otvarala" sa mnom, a mačketina se durila negdje, jer sam staru grebalicu preselila u spavaću, a ona nije skužila gdje je. Kad je konačno primijetila novu, zaključak je bio: "Ne, nije dobra. Stara je bila bolja". I kvit. Odnijela sam je u spavaću da vidi da ta nije nestala, ahhhhh, kojeg li olakšanja, odmah je na njoj energično naoštrila nokte, i tek nakon nekih sat vremena se odvažila iznjuškati novu. I opet, nije dobra: nova je!

Dakle, do sada je oštrila kandže na novoj nekoliko puta, ali da bi skočila na nju i provaljala se po ovom divnom krznašcu gore - nema teorije! Stara je sad nova na novome mjestu, i vere se po njoj, jer sad s nje lako prijeđe na prozor pa špija susjedstvo nevidljiva iza zavjese. I miriši po njoj; i po pokojnom šaponji; i po mrskoj joj Duški. Eh.

Ponekad se stvarno razjadim kad uvidim da su šaponja i Kafka sa mnom silom prilika podijelili toliko loših, teških, odvratnih godina i mojih loših, teških, odvratnih raspoloženja i postupaka. Je, i ja sam pomalo kao Kafka, ali manje, valjda zato jer ipak imam bar malo više razuma, ako je to do razboritosti, ili se lakše natjeram na zaborav, pa se samo ponekad prepadnem da nam je odveć dobro da bi potrajalo. OK, možda meni i jest bolje nego Kafki, jer sebi sam dovela novu ljubav u život, a njoj uljeza koji joj oduzima, bar tako to misli ona... Veli mi frendica veterinarka da je prilično neobično za tak staru mačku da se tak žilavo bori za prestiž u domu, i to zapišavanjem iz protesta (ajd, samo triput, a ja pazim i zbilja sam joj dobra!).

A Dušku je, neranjenu i neopreznu, tako lako razveseliti: dovoljno je da je pogledam, eto ti repića, vrti se od veselja! Mačketina je uvijek lagano nezadovoljna, čak i kad prede iz petnih žila. Iskreno, ne znam koju više volim... Volim ih drugačije, u Dušku sam još uvijek zaljubljena, ali Kafka... ona je nekak korijenito moja, u mene ugrađena.

I drago mi je što mogu voljeti na oba načina. Kad se namjernim na nekog privlačnog dvonošca, ipak se nadam da ću ga voljeti kao Dušku: s lakoćom. Veselo. Kao da nikad nisam bila jadna.

Eh, sorry, zaboravila sam smanjiti ove druge dvije slike!

glavno da kupljeno ima funkciju, a prema Kafkinom motanju oko grebalice ako sada i nema imati će uskoro.

Ma bude, naravno, kad i nova grebalica postane stara ;-))

znaš kaj, vega.... moja zigi nije princeza, ona je mali monsterčić, neposlušna više nek poslušna ..... al takva kakva je, meni baš drago. čupava, vesela, divljakuša i alfa, ima ženska svoj karakter i čak i da oću, teško bi ga promijenila
mačak je priča za sebe, al ziga ..... ona je moj hormon sreće, moj valijum i antibiotik :-)))))))
a nadam se i ja njoj .... :-D

Je, Bell, tak i ja velim da je Duška moj normabel, a Kafka moja savijest :-D

pogled mi odvukla Bravia, to je macan, ne stane u objektiv