Ručkić krčkić

I zapraf nemam kaj ovome dodati; ali, još mi se ne kuha. Pa budem. Vjerojatno malo previše (dodala).

Ne treba to biti novac, ili išta materijalno, iako novac može štošta lijepoga nabaviti: poštedu od poslova koje ne volimo, a tako i više slobodnog vremena, osjećaj trenutnog ushita (a ako imaš baš puno love, moš se svaki dan nečime ushićivati), kakvu-takvu sigurnost u nesigurnom svijetu, ono, ak mi nekaj crkne znam da imam za popravak ili za novo, bar takvu sigurnost... pa i velikodušnost. Evo, baš sam se vratila iz Bille, u koju sam odvukla 20 plastičnih boca mineralne; inače ih čuvam za jednu gospođu, i njih i staklovinje, ali ova se ne pojavljuje, a ja više nemrem u špajzu od silne povratne ambalaže. I tako mi pukao film i odnijela ja to u Billu, kad li ispred mene repina, a svatko ima bar tri prekrcate torbetine/vrećetine. Ispred mene neki starčić, ajd, on je još najmanje imao. I velim ja njemu "Znate kaj, meni se ne da čekati, uzmite vi ove moje boce". "Ali, ja vam nemam novaca za platiti!", uprpari se starčić. "Pa ne morate", velim ja njemu, "nit ću ja propasti za tih par kuna, niti ćete se vi obogatiti, a vama vjerojatno više trebaju". Joj, kak je hepi bio!!! Pa sam se i ja malčice usrećila.

Je. I tak, trunčica nečeg preko očekivanja, preko nužnosti, i veselju nema kraja. Tak smo jučer Duška i ja krenule u grad, odmah me odvela u veterinasku ljekarnu i ondje si izabrala lopticu, i dobila ju je, i nema veze što je loptica bila u torbi tijekom šetnje, repuša je mahala cijelo vrijeme. U gradu smo svratile u jednu trgovinu gdje sam si upikirala nešto ne jako skupo, ali kajaznam, opet dovoljno je koštalo da mi se činilo nerazumnim troškom, no dakle, svratimo mi onamo da se uvjerim u ispravnost svoje štedljivosti, kad ono - 50% sniženo! Jupiiiiiiiiiiiiiiiii! Sad i ja imam nešto novo i mašem metaforičkim repićem cijelim putem, iako me cipela nažuljala do kosti. Ispred Mullera nas zaustavi neka Djeda Mrazova pomagačica i da nam dvije kobase za Dušku, a na kiosku uz cigarete dobijem i sasvim zgodan upaljačić. Ma štaš bolje?!

Ali, iako volim ušićariti besplatne sitnice, ili zgodne jeftilene, najviše me veseli kad imam VREMENA. Čak i malo previše vremena, u kojem ništa ne moram, a mogu što hoću. Zbog tog vremena, ja sam mentalno već na feriju, jer znam, nema veze ako danas ne počistim neznamkak, sljedećeg vikenda sam fraj, i sljedećeg tjedna, i onog poslije... Je, odradit ću ja sve za što me plaćaju i što se mora, štoviše, s veseljem i zanosom, upravo zbog te male predstojeće slobodice. A ne ono kad si stalno u stisci, pa tih nekoliko slobodnih trenutaka stvarno nemaš volje utrošiti na čišćenje stana ili neku drugu obavezu - kad ima dovoljno, čak i malo preko norme, onda ti se sve da, i nije tlaka!

I kajaznam, možda mi nećete povjerovati, ali meni se sad teško prisjetiti što mi fali. ZNAM da mi fali npr. stalni partner, ali ne osjećam to, štoćereć, izgleda da mi i ne fali; ZNAM da mi fali love, ali za bitna i kapitalna ulaganja, ali imam tu masu sitnih drangulija od kojih sam podjednako sretna kao i da sam upravo obnovila cijeli stan kompletno s namještajem (što bi me, priznajem, vjerojatno usrećilo do uginuća od infarkta!); ZNAM da mi fali sigurnosti i izvjesnosti, ali uz svoja svakodnevna veselja nekak uspijevam izbjeći neprestanu brigu zbog toga, nego se zabrinem baš kad moram, a onda, valjda zato jer sam orna i odmorna, obično smislim neko izvedivo rješenje na svojem osobnom mikroplanu.

I ponekad se zapitam jesam li ja ovako mogla živjeti već desetljećima ranije, a odgovor glasi, da, mogla sam, infrastrukturalno zasigurno jesam, uz par bitnih odjeba ljudi koji su mi zakočili egoizam... Hm. Ma ne, nije odgovor tako jednoznačan. INFRASTRUKTURALNO sam mogla, ali pitanje je bih li onda time bila zadovoljna. Ili bih ta bila jedna od pionirskih članica Iskrice i bar jedno od ta dva-tri desetljeća satrala ovdje, na nositelje kurčevite nade bez pokrića...? Hm. Ma. Ni ta varijanta nije sasvim jednoznačna, tko zna, u to doba ranoiskričarske nevinosti, možda bih se ovdje zaljubila, uparila, i sebe i naše infrastrukture, i ovako skromno veselila drangulijama udvoje...

Tko zna! A i koga briga? Što je - tu je. A dobro je :-D

sviđa mi se tvoja promjena. drugačija si... :)