Ručkić krčkić

Neke noći sam sanjala zanimljiv san: S ocem sam u našem novom stanu. Stan je prekrasan, u zgradi na brdu koja podsjeća na dvorac (i moje djetinjstvo u jednoj takvoj zgradi), svijetao, prozračan, prostran, s nizom ljupkih prostorija, ne znaš u kojoj bi radije bio... Vani je zima, krenem stazicom prema gradu, sve je osvijetljeno, ljudi veseli, a ima ih puno, snijeg je utaban a svjež, i dođem na neko mjesto s kojeg se dobro vidi ta moja zgrada, i moj stan u njoj, stanem ispod bora i uslikam taj prizor, malo posramljena, ali toliko mi je sve to lijepo da bih ja to stalno slikala, stalno pokazivala, stalno se divila... I pomislim, "Viš, kad je ovako, ni starcima (mislim na moje) nije teško do grada". A onda mi sine: ja još uvijek imam onaj mračni, glomazni stan od prije! I živim u NJEMU!

San je u svakom svojem detalju znakovit. Prije svega, taj povratak u idilu djetinjstva. I moj otac, kao neko autoritativno, ali krajnje dobrohotno biće. Sve sam vam to ja. Ja sama, ne moj otac. Stan je život u svim mojim snovima, i kad god sanjam sobe, kuće, stanove, sanjam svoj život i svoj život procjenjujem. U ovome snu, život je lijep, a ja zadivljena njegovom krasotom. Ja nisam dijete, nego sam odrasla osoba, ova sada, s ocem (tj. samom sobom, svojim alter egom) koji je živo zainteresiran za moje preokupacije, a ima autoritet kojim me uzemljuje.

Zima. To je moja dob. Koja je, začudo, prekrasna, unatoč svim mojim strahovanjima. Štoviše, otvorenija je prema ljudima (niz mojih prijašnjih snova bio je u praznim prostorima, potpuno odljuđen), ali ti ljudi, osim oca, nisu meni bliski, to su prolaznici, koji su mi zanimljivi, veseli me njihova radost, drago mi je što smo tu, na neki način zajedno, ali oni kojima želim pokazati sliku tog svojeg stana-života, oni nisu na toj stazi, oni su "negdje drugdje", nema ih na vidiku.

Majka se podrazumijeva. U onoj pomisli "Ni starcima nije teško do grada (tj. ljudi) kad je ovako". Majci još nisam oprostila, izgleda... Još se moram ljutiti na nju. Ali, nekak je i ona zagrljena ovom obuhvatnom sintagmom "starci"; u kojoj sam i ja sama.

A onda, stari stan... Probudila sam se od užasa! Je, ja zapravo živim u tom starom stanu, koji je sad puno sličniji ovome iz sna, ali... Ne možemo odbaciti prošlost. Uvijek smo u njoj. Jer smo oni koji jesmo - dobrohotni otac, odsutna majka, ushićena matora kći - izrasli iz nje. Zanimljivo, vidiš, sad sam se prisjetila: taj je stan u mojem snu nekako niže smješten nego onaj novi, ushitan... I na trenutak, u snu, ne mogu vjerovati da sve to skupa nije istina.

A istina je. Moj stari stan iz sna je moj strah, moja povijest, moja bol. I zapravo, moja temeljna vrijednost. Jer, glečte, ja sam bila zaista hrabra. Jesam. Sve sam proživjela, do daske, bez anestezije, naživo. Nisam bježala u posliće koji me mogu zaokupiti i izmoriti toliko da zaboravim koliko me život boli, niti u orgazme, koje, eto, doživljavam još lakše nego naša poslovična mai, niti u fikcije, osim kad sam pisala o svojem stvarnom, bolnom, užasnom životu, i tako riječ po riječ vadila iz njega bolne žalce i tješila gorčinu... Da, ja sam si dopustila DVIJE GODINE NEKONTROLIRANOG PLAKANJA, ja sam riskirala sve, i ljubavnike, i prijatelje, i posao, i samu sebe, onakvu sebe za koju sam vjerovala da je jedina moguća, da me jedina štiti od nepodnošljive boli, i ja sam samu sebe rodila, također u jednom snu, novu, drugačiju, neovisniju, sebičniju, i samoj sam sebi dala pravo za život i samu sebe sam odgojila u osobu kojom se ponosim.

Nije to lako. I s pravom se ponosim.

Ali, sad mi je dosta težine. Sad želim LAKO. Onaj stari stan je tu da me podsjeti što to NIJE. Ali ja zaista živim u onom obasjanom, na brdu, s ljupkim sobama, u glatkom, svježem snijegu; i idem u grad kad me volja.

I tak, da sad malo potonem u sitničavost bloga - uostalom, puno toga sam ja odradila ovdje! Ovo je pravo mjesto za odrasti, samo ako imaš volje, zar ne? Dođeš ovamo spašavati neku vječno mladu sebe, zaboravljajući da ta baš i nije neka sretnica, i otkriješ da to nisi ti. Štaš bolje? I ne, ne moraš voljeti ljude koji su te tome naučili, ne moraš ih čak ni poštivati, ne moraš im biti zahvalna, iako ja jesam, donekle, u svojoj sreći što nisam poput njih i što nisam netko tko bi se htio svidjeti nekome poput njih. Većina nije simpatična poput onih radosnih prolaznika u mojem snu (to su, znam, ljudi s kojima se družim po nekim drugim, rekla bih - zdravijim - osnovama). Zašto kokoš smeta moja sreća? Zašto joj smeta moja ljubav prema životinjama?

Niti jedno od toga NJOJ ništa ne oduzima. Niti imalo utječe na moje mišljenje o njoj. No, hebga, i njoj sam zahvalna, u onome smislu iz prethodnog odlomka. I stvarno mi je žao što ona mene nemre vidjeti onako kako ja vidim nju: neku blesavu babu s interneta koja se prosere čim se napenali na nešto ili nekoga; kao strašilo i upozorenje "Ovo sam mogla postati JA"; kao moj stari stan.

hrabra si vega ,
kad bi to bar bilo prelazno