Ručkić krčkić

Niš od spremanja danas - uspjela skinuti umjetne boreke, vjenčiće i nakit s najgornje police u špajzi bez lomljave staklovinja, i to je to. Također otkantala nekakav dogovor za koji ne znam jesam li raspoložena ili ne, jer danas ne funkcioniram po uobičajenom rasporedu (a cijenim što je ta osoba spomenutog uobičajenog rasporeda svjesna) i uživam u tome, i ništa mi ovaj dan neće pokvarit, što reče neki raspjevani Dalmoš...

Dolje niže se priča o seksu. Ja to nemrem. Mislim, nemrem ovak, bloški. U stvari, rijetko kad sam uopće pričala o tehnikalijama seksanja. Osim kad sam bila jako mlada, ali to bi onda bile svojevrsne seksualne radionice, našlo bi se nas nekoliko cura i nekoliko momaka prema kojima nismo imale pretenzija, pa ajmo, usporediti iskustva, razviti znanja i vještine.

A imala sam puno ljubavnika. Zaista. I sa svakim mi je bilo lijepo, u stvari, tek ovdje, na Iskrici, uvidjeh da postoje stvarno zakinuti i stvarne šeprtlje. Ali, kajaznam, imam sreće, imam tijelo koje odreagira na praktički svaki poticaj, imam um i maštu koji odrade i ono što lover ne umije, i meni zapraf uvijek dobro; a počesto fantastično!

I zato je seks za mene bio opasan: jako ga je lako bilo pobrkati s načinom da s nekom osobom postanem "mi". Jer, to je poanta svega, na emocionalnoj i duhovnoj razini - to "mi". Na tjelesnoj - užitak + reprodukcija. Prvo me zanimalo, drugo ne. Prvo zapravo nikad nije ovisilo o drugoj osobi, a drugo da, ali mi je bilo nezanimljivo, štoviše, neprivlačno. Tek sam u svojoj drugoj kliničkoj depresiji u životu, onoj koja mi se slučila oko četrdesete, pomislila da bi reprodukcija bila najjednostavniji način postizanja tog fantomskog "mi" i izlaska iz kože nečijeg djeteta... Hm. Sad si mislim, blogufala i svim svecima što mi se nije omaklo, jadno to dijete... Iako možda ne bi bilo baš tak jadno kak ja mislim, jer srećom, djeca nisu čista glina, a dobilo bi i nešto očinskog inputa. Ali znam da to nije dobro polazište za roditeljstvo. Glupost jest, otvorenost jest, nagon jest, ali ovo jock.

Jednom me netko pitao koliko sam se u životu seksala. "Nedovoljno", odgovorila sam, jer sam htjela još. Sad mi je svejedno. Znači, dovoljno. Heh. Grizla bih se ja zbog toga da nisam skužila u čemu je fora - u hormonima! Kad mi ih je usfalilo, libido mi se sveo na ništicu; a onda uzeh umjetne, i gleč ti to, odjednom ja zaljubljiva i jebežljiva kao šiparica! Sad sam na nekoj laganini dozici koja me održava na razini bez klimakteričnih smetnji i histeriziranja, ali u biti nedovoljnoj za libidinozna pregalaštva. Točnije, hoće se meni, ali ne imperativno.

I tak sam svoju seksualnost smjestila onamo kamo spada: u mozaik moje puno opširnije i obuhvatnije osobnosti. A dobar dio života mi je prošao u uvjerenju da sam ja sama upravo to, taj moj nagon, ta želja, i da je to sudbonosno "mi" u stvari samo pun pogodak orgazmičkog dejstvovanja.

E, nije.

Nažalosti ili nasreću, puno je to kompleksnije. Jednostavna bića poput nekih naših lokalnih plavuša-tupavuša i njima sličnih, ali različitih boja i dobi, vjerojatno mogu same sebe svesti na poželjnost muškarcima, a definirati se svojim uparivanjem s jednim, za njih trofejnim, primjerkom. Ja ne. Nažalost, muški mi tu više odmažu nego pomažu, jer su drugačiji, vole simplificirati, vole prepoznatljivost i dosljednost s predvidljivim dozama provokativne nepredvidljivosti, ali teško se prilagođavaju osobi koja se mijenja - ne vole oni to. Baš sam neki dan u nekoj od tih brojnih serija koje odnedavna strimam čula zgodnu misao: "Problem je u tome što žene uvijek misle da će se muškarci promijeniti, ali oni se ne mijenjaju, a muškarci se uvijek nadaju da se žena neće promijeniti, a ona se promijeni". I tak, sad kad su moje promjene uglavnom u smjeru sve manje privlačnosti sve manjem broju muškaraca, ne vidim ja tu neko kotvište vlastitom identitetu kojim bih se ponosila.

A svejedno, "mi" mi nekak sve lakše sklizne s jezika. Jer, glečte, sad mi tek sviće, to "mi" zapravo nije ekskluzivno, niti podrazumijeva uniformizam, pa čak ni podudarnost (perifernih, doduše) svjetonazorskih vrijednosti. Mislim (a postojim) da je dovoljna ta otvorenost, nedorečenost, prihvaćanje promjena... Mi sam sa svojim dlakavim i pernatim curama i nekolicinom ljudi koji me ne tlače zbog toga što sam posvećena nečemu čemu oni sami nisu, niti bi mogli biti. Jest, to je negativna definicija, ali je početak.

Najvažnije "mi" je ono u meni samoj: moja svijest o postojanju mojih različitih ja. I njihova cjelovitost. I sklad.

ovo kaj drzis u ruci kao da si lapila u Desigualu?

Kupila u nekoj online slovenskoj trgovini, mislim da se zove Gizmo; a unutra je Sony Xperia.

haha asocirale me boje i sare na Desigual, nisam mislio biti indiskretan.

Ovo je malo jeftiniji brand ;-)