Nekomu...negdje...

 
  Ti si meni oduzeo pravo na suze!Kako plakati za nečim što nije niti postojalo...za nekim tko je čak i SAMOG SEBE IZMISLIO...
Ja sada tebi ODUZIMAM PRAVO da se nazivaš mojom bivšom ljubavi jer...Biti bivši podrazumijevalo bi da si nekoć bio sadašnji...a ti to nisi bio...još manje si ljubio me.
I ne razumijem tvoju potrebu za razumijevanjem nerazumnog...za obnavljanjem neobnovljivog...tvoje neprihvaćanje spoznaje da postoje žene kojima PUKA ČAROLIJA NIJE DOVOLJNA...
HAJDE,MAJSTORE MAGIJE,,,,,,upotrijebi ju malo i na sebi !!
Pokušaj se uvjeriti da niti mene nije nikada bilo....
DA SI I MENE SAMU IZMISLIO....!!!
MOŽEŠ LI ????
 

čitam tvoje weblogove danima i vidim mekoću, osjetljivost, delikatnost pa čak i ranjivost. Pitam se, postoji li duša? Postoji i čuva ovo blago mojih dubina ne rasipajući ga na jeftinoj tržnici ljudskih obmana i ne nudeći ga u bescijenje. Na tom pogrebu jeftinih iluzija razotkrilo se mistično sjedinjenje čiste duše i osjetljivih očiju i tako sam postala jedno.

Prošlo je.
Kroz suze vidim.
I,u srcu ćutim,
Dušom osijetim.
Još samo nekoliko koraka
Još samo nekoliko suza
I onda ću zaboraviti.
Još osijetim i vidim,
Al već sve je u magli.
Srce želi ostati
Al razum kreće dalje.
Duboko u dušu,
Sijećanje se urezuje,
I ja ga čuvam za dane,
Za dane kad vrijeme stane
I kad beskonačnost sve bliže bude
Da tad
Zavirim u zaborav.

Možda će me od tvog lijepog lica,
ljubavi, ostaviti dah i plavo veče
isčeznut će kao muk unaokolo.
Bio je mekan snijeg tvojih koraka
a grad bijednih stovarišta
gasio je na dimnom nebu modri
odraz zidova. Govorila si mi
razgaljena do pojasa poput djevojčice
i daleko kao u snu , vidio sam gdje silaziš
mekanom stazom večeri i kako otvaraš sjenu.

Jedna riječ dovoljna je tvome srcu
i niko za tebe sada, kada vazduh
lista bademima, neće znati da izrazi
muk što bijeli od tvog daha.
Samo noć, koje mjesec jednako plovi
i mojim snima, zaustavljajući nebom
stabla, brežuljke i vjetar u čempresima.

U mlakom zaboravu, što ga istok
topi s dragim daljinama i hladovinom,
ja znam da ti pomaže dan, živiš
i zaboravljaš snove i moj glas.
Od tvoje sreće ostaje mi tek dim,
prošlost ništavila, jedna riječ.

Po vremenu vlažnom i sumornom bila si ljepša
Po beznadnoj kiši bila si toplija
Za opustjela dana činila si mi se vlažnijom
Kada su stabla u akvariju vremena
Kada je opak bijes svijeta u samim srcima
I kada je zloj kobi dodijalo da tutnji u lišću
Bila si nježna
Nježna kao bjelokosni zubi mrtvaca
I čista poput grumena zgrušane krvi
Što je smiješeći se navirala s usana tvoje duše
Po vremenu vlažnom i sumornom svijet postaje crnji
Za opustjela dana srce je vlažnije.