Ručkić krčkić

Svaki dan vam ja ovamo dođem i poželim nešto napisati. Sjednem, razmislim i... "Ne da mi se", kažem. Ali, nije to sasvim točno. Zapravo ne vidim tome svrhu, osim nekako osmisliti vrijeme dok ručkić krčkić ili kad smišljam što ću dalje, konkretno, opipljivo dalje.

A pisala sam, jel'da? Puno, nesebično, nerijetko jako dobro. Ne samo ovdje, svugdje, ne samo na internetu, doista SVUGDJE. Poanta je u SMISLU. Zato osmišljavanje.

Kajaznam, ne mogu tvrditi da je to neko univerzalno pravilo, ali ja uvijek pišem za nekog idealnog čitatelja: nekog pozornog, senzibilnog, dobrohotnog, živo zainteresiranog; nekoga koji će shvatiti SVE, čak i ono što ja sama pišući ne uviđam, i čija će kritika biti na mjestu i u mojem najboljem interesu, točnije - u najboljem interesu priče koju pričam. Jer, u svakoj priči sam samo jedna ja; a ima puno mojih inačica.

I zato je lakše, izazovnije, zanimljivije i poticajnije pisati u mediju u kojem nikoga ne poznaješ. Zapravo, najbolje je pisati kod kuće, u svojem računalu, neuciljanom Nekom, a taj će biti idealan (nadaš se). Jest, svako toliko te zasvrbi da to pokažeš, zatrebaš malo navijanja, malo provjere, malo procjene... Pa pokažeš nešto. I onda ideš dalje, nakon tog predaha, ja najčešće ipak opet po svojem, ali da, drago mi je uvijek kad vidim bar da je priča razgovjetna; i da to netko (ipak!) pročita.

A ovdje uvijek nekog ima. I uvijek bi netko nešto iskomentirao, nerijetko priblesavo, primitivno, plitko, površno, bukvalno, zlonamjerno, napadački, zapravo odvratno, i nerijetko bi me takav razgovor ne potaknuo u pisanju, nego u promišljanju tko je osoba koja to piše i zašto takve reakcije... Skraćeno, reakcije su redovito bile na pretpostavljenu osobu koja piše, a vrlo, vrlo rijetko i iznimno na tekst sam po sebi; na vrijednosti iz kojih je ispleten, a posljedično i na osobu koja ih je u stanju prezentirati, čak i ako nisu njezine, nego nekog lika iz priče - ne mogu to ovdašnji razlučiti.

Možda sam zbog vas prestala biti pisac, misleći, ajme, pa ja pišem za TAKVE?, ali sam postala sretna žena. Znam tko sam i tko nisam i postupam u skladu s time. Evo, upravo sam opet odbila zaraditi nekoliko desetaka tisuća kuna (glupo, reći će mnogi), jer to nije u skladu s mojom osobnošću, načinom života i vrijednostima.

Hm. Jesam li ikada pisala za VAS? Jock majci, ne, nisam. Pisala sam prije svega za sebe, ali uz nadu da i u ovoj anonimnoj masi postoji taj neki/neka idealan čitatelj. Upoznala sam vas i ustanovila da ne postoji. Ovdje postoje supisci, ljudi koji također pišu više zbog sebe, a manje zbog drugih, ali na jedan meni shvatljiv, iako ne i moj način: ljudi koji pišu sebe. Svoje narativno ja.

Znate da je samo 7% komunikacije verbalno? Dakle, u reali nas ljudi imaju još 93% fore nekak smjestiti u svoj svijet i svoj svjetonazor (ako ga imaju), a ovdje tih mizernih 7% eksploatiramo do maksimuma, najčešće pišući tko bismo HTJELI biti, a ne tko jesmo. I ja sam tako. Svi mi tražimo nekoga tko ima sličan mozak i živi u svijetu nama shvatljivom i nama prihvatljivom, tako da naš bude manje usamljen u tom nepreglednom svemiru ispričanih i neispričanih ja, oko kojih kružimo svojom usamljenom putanjom, do ludila dosade, bez sraza, bez igre ispreplitanja, bez svjetlosti koja već nije ofucano prastara...

Ja koji sam htjela biti ovdašnjima nije ni shvatljiv, ni prihvatljiv. I glečte, da nema interneta, ja to možda ne bih uvidjela dok sam živa! Vaš animozitet, prostakluk, plitkoća i zlonamjernost osvijestili su me i osvijetlili u tako jasnom kontrastu da sam se morala uvidjeti, a uvidjevši se i zavoljeti, toliko drugačiju od svega toga vašega što ne volim. Da, ovdje je daleko bolje biti omražena nego omiljena: jer podgrijavanje neke mlako (a nerijetko i nemušto ispričane "ja") zapravo ne vodi nikakvoj STVARNOJ promjeni. Ostajemo isti kakvi smo i bili, i podjednako zblenuti što nismo sretni(ji), a tako smo se lijepo ispričali. I smislili. Ali nismo osmislili.

I to vam je to.

Narativni ja koji je ovo napisao (jebemti seksizam muškog roda za JA!!!) nema više potrebu za provjerom; niti radoznalosti za destrukciju vaših ispričanih ja, iako vam je zasigurno korisnija nego povlađivanje, koliko god bila neugodna. Ostajemo svatko u svojoj putanji, u svojoj galaksiji, u svojem sustavu... Samo, kod mene se konstelacija promijenila. I prija mi ta promjena!

ti bi vego zelila imati raka u skorpijonu. Takvu konstelaciju ni magija vise ne moze sloziti. Glavno da ti prija, promjena.
Svi bi se mi prodali za male novce, ali za velike nikome.