Ručkić krčkić

Ne bum došla u pivnicu. A na uha bum stavila foliju da ne bruje previše. Viš, s vanjske strane bih mogla staviti panirani sir ili tak nešto da se ispeče... Ma!

Kontaktiralo me nekoliko ljudi s pitanjem hoću li doći ili neću. Rekoh, jock, tak i tak mislim da nije problem to što se ne poznajemo dovoljno, nego u tome što se i predobro znamo. Meni to smeta, priznajem. Ne zato jer netko mene poznaje, nego zato jer ja sama nemam snage biti podjednako iskrena i izravna prema ljudima koje sam osobno upoznala, a svejedno mislim o njima isto ono što sam mislila i prije upoznavanja (isto kao što ne bih mogla pojesti prase koje sam osobno upoznala, ili janjca, tak ni njima nemrem sasuti u facu sve okrutne uvide koje imam o njihovim zatiljcima, slijepim točkama i sporosti oka; ali, inače praščiće i janjčiće mrknem bez imalo ustručavanja!).

Hm, zašto? Valjda zbog empatije. Ne zbog straha da će oni onda loše misliti o meni (jer zašto bih žudjela odobravanje ljudi koji mi se ne sviđaju?), niti zbog toga jer je moje mišljenje o njima isključivo loše (a rijetko kad jest)... valjda me baš ta trunčica shvaćanja ili odustajanje zbog nesvrhovitosti priopćenja, kad skužim da im je iluzija potrebna, da je korijenski dio njihovog identiteta, ili štit od životnih nevolja, ili jednostavno stabilna, stamena i nepromjenjljiva glupost, priječi da kažem svoje; a stalno mi je navrh jezika. A to je naporno! I onda se ja tak družim (točnije: družila sam se) s ljudima koji se zbilja lijepo zabavljaju međusobno, a meni stalno smeta ta dlaka na jeziku, i stalno se naprežem, i zapraf mi nije lijepo. Ni ovdje, ni uživo.

Meni ljepše bilo npr. kad me nazvala bracoiseka, na moj rođendan, dakle osoba koja je nedavno ovdje pisala da sam oličenje Zla (je, velikim početnim slovom!), a sad mi se udvorito obraća i kao da očekuje moju razgaljenost zbog tog poziva, elem, meni bilo baš lijepo odrezati (kad sam skužila tko je to uopće) da si mi nismo dobre i nek veli svakome koga zanima da sam živa, ali da daljnjeg razgovora nema... I bilo mi lijepo zgaditi se takvom osobom, koju sam i uživo upoznala, i kužim ja zašto je takva kakva jest, ali meni to uistinu nije nit privlačno, nit zanimljivo.

U stvari, ajmo mi u retrospektivu. Kad sam došla ovamo, očekivala sam upoznati neke ljude nekak manje-više slične sebi, humanistički obrazovane, liberalne, situirane, zaposlene, usamljene i poprilično lijene da utabavaju staze slonova u potrazi za društvom i/ili ljubavlju. Je, otvorena opcija je bilo i druženje bez ljubovanja. Upoznala sam mahom životne školarce, štoćereć, kamiondžije, trgovce, tehničare raznoraznih struka, policajce, majstore raznih fela, prodavačice, činovnice, čistačice, popriličan broj knjižničarki (bit će da je to divno nezahtjevna struka!), učiteljice u mirovini, žrtve raznoraznih boleština (najčešće moždanog udara - čak tri!), ugostitelje, masu nedefiniranih "informatičara" i nekolicinu neospornih intelektualaca koji su došli jebati, ili bar naći neku da im se divi, što bih im možda i s radošću priuštila da nisu bili fakat ružni.

Zaljubila sam se dvaput, oba puta na neviđeno, i bilo mi je bajno. Napisah pregršt priča i pjesama zahvaljujući tome. I skužih da se zaljubljujem u svoje projekcije, a stvarne osobe su nebitne; kad se stvarno zaljubim u stvarnu osobu, nije mi lijepo. Odveć strepim. I inkomodiram se. A to mi se više neće.

Zaradila sam ovdje (točnije: na blogu) i nekoliko stalker(ica). Svojom krivicom? Vjerojatno da, bar djelomice. Naime, iskreno, nisam bila svjesna koliko sam različita od velike većine ljudi (iako mi to stalno govore), a ta različitost je zanimljiva, kao što su i meni, zaista i najiskrenije, još uvijek prilično zanimljivi svi oni nabrojani u pretprošlom odlomku, iako sad znam da mi zapraf nisu poželjno društvo i/ili ljubavnici. Viš, sad ću malo odmeandrirati u digresiju: priče o mojem nicku. Spekuliralo se tu otkud "Vega", pa je li po zviježđu, pa zašto osmica, jel' to uspravljen znak beskonačnosti... A istina je banalna: htjela sam nick "vega" jer jako volim Suzanne Vegu. Bio je zauzet. Pa sam dopisala još jedno "vega" i opalila osmicu jer mi se našla pod prstima. Kad sam birala nick, nisam znala da se istinski (a podsvjesno) poistovjećujem s Veginim umjetničkim kredom: ona je promatračica ljudi. A to sam i ja. Naši životi su "negdje drugdje" ili uobličeni u glazbu/tekst (i onda ponuđeni svima na uvid, i izloženi svim mogućim tumačenjima), ali oni intimno naši... ti su negdje drugdje. Potka su vidljivome.

Da se vratim stalkerima/icama... Dakle, ja njih zaintrigirah, a ja njih niti ne primijetih, bar ne u tim ranim bloškim danima. Pisala sam svoje i silno se veselila što to itko čita i želi razgovarati o tome. Ali, u pozadini stalno neka buka i bijes s drugih blogova i neko iščitavanje MENE, a ne mojih tekstova. Sky, Drle, Baba... Ovu zadnju sam upoznala i znate kaj, ona je uživo naizgled sasvim drugačija od svojeg bloškog jastva! Ali, nije. Zapravo nije. Razumljiva je, shvatljiva je, pobuđuje valove empatije, ali nije. Gadna je. Duhovito, inteligentno, manipulativno, podmuklo jadna kao i ovdje. I s njom sam položila malu i veliku maturu odjednom: uvidjeh koliko mi smeta ta empatija, to solidariziranje s neprihvatljivim, koliko me guši u MOJEM VLASTITOM identitetu i njegovim projekcijama, jer, pa što onda ako su projekcije, ako ih ugušim, nemaju se nikakve šanse aktualizirati! Nikad više, rekoh. I nije bilo nikad više. Ni neće.

Pa onda ona s klizanja, nikak se nermem nicka sjetiti... Zna pelpe. S bloga je ne pamtim, osim da je zvala na klizanje. Došla ja, ona simpa, urbana faca, veli da je profesorica, OK, nemam razloga posumnjati. Dva-tri mjeseca kasnije: totalno polupani lončić! Te ima rak, te ga zapraf nema; te studira, te ne studira; te ne pije, a loče. Te je progoni neki bivši, a zapraf ona progoni onoga koji je pisao dobre erotske pjesme, ni njegovog se nicka nemrem sjetiti, e viš, to je bio zbilja simpa lik, ispili smo pivce na klupi, rekao mi je da sam babac, došao mi na tulum doma, uvijek bio diskretan i korektan, a mlad, a lijep, a neobrazovan, ali se obrazovao, rastao je, mijenjao se, i ja dan-danas navijam za njega, a da me npr. on nazove udvoritim glasom, bilo bi mi drago, i pričali bismo dok ima baterije. Dakle, ta s klizanja je na blog stavila da ju je pelpe pokušao ubiti nožem na nekom tulumu, a ja sam se samo smijala. Nit ju je pelpe probao ubiti, a ja se vjerojatno jesam samo smijala, jer nije bilo razloga da se ne smijem, međutim, u trenu kad je ona to provalila, pojma nisam imala o čemu se radi. Kad sam skužila, sve sam demantirala potkrijepivši demanti relevantnim fotografijama.

U međuvremenu se ta propila s tipom koji je oduvijek tvrdio da je Iskrica zapraf njegova umotvorina i patent, da mu je čuveni Mate beskrupulozno drmnuo sajt, pa je čak i otvorio nekakvu alternativu, na koju je i mene laskavim riječima vabio i dovabio na neka dva-tri dana čistog očaja i dosade (bilo je kao ovdje ovih dana, na primjer), a meni na posao stigla anonimna prijava da je ona moja studentica i da ja "diskriminira(m) studente po kriteriju gluposti" (moram priznati, riknula sam od smijeha na to, ali mi prisjelo kad me dekan pozvao na razgovor), a kad to nije upalilo, na blogu se pojavio tzv. "drmax", koji je danonoćno imao volje, snage i vremena pljuvati po meni i slagati fotomontaže mojeg lika s raznoraznim tjelesnim izlučevinama po raznoraznim dijelovima mi tijela.

U međuvremenu, ja sam izgubila masu inhibicija koje sam ovamo donijela iz RL i skužila gušt kresanja u brk, tj. blog. Naravno, mnogima se to nije svidjelo, a pride su proradili i osobni kompleksi i paranoje, tak da čak i kad njima samima nisam niš kresala ni u brk ni u blog, oni bi se našli prozvanima, a prepoznavali su se u svakom mojem bloškom potezu, pa i u slikama nedužnih životinjica na mojem slikovnom blogu. Krenule su reklamacije, kakti, oni su me uživali čitati prije (dok sam bila sputana i neiskrena), a sad me više neće čitati i neće komentirati (a na svaki blog mi zasjednu to reći). E viš, i to je bila korisna škola glede čitateljstva; i oš-neš, morala sam si priznati, više ja volim pisati nego što volim imati čitatelje takvih fela. U stvari, JA VOLIM PISATI. Sebi. I sebi shvatljivima i prihvatljivima. Takvima jock. Ma, koje li drskosti, zapravo! Mene proziva netko dosadan do bola da mu više ne pišem po volji i ne zabavljam ju/ga! A čime je ta faca MENE zabavila?!

Ukratko, stvorila se tu neka vegi antiprotivna fronta, koja se zabavljala ubacivanjem špija u moje društvo, cimanjem na pevete, dostavom osobnih podataka raznoraznim zainteresiranim stran(k)ama, pa i pisanjem peticija protiv mojeg lika i djela. Bili su donekle zabavni, sve dok me nije stisnuo Život - majčina agonija, smrt, snalaženje poslije toga... Onda su postali samo sporadična iritacija. Nepotrebna u svakom smislu i pogledu.

I tak, sad bih mogla unedogled nabrajati pacijente koji su mislili ili još uvijek misle da su mi podjednako bitni i/ili zanimljivi kao ja njima, ali nema svrhe, oni će se tak i tak pronaći u ovome zapisu, a za mene su bili samo utvrđivanje gradiva. Meni su ovdje bili važni baba, boža, eternis, dva pevetaša i donekle mai, ali ne u smislu da bih je htjela za frendicu, nego kao karikaturalnu projekciju jednog i mojeg mogućeg ja (jer i moja sporost oka je gotovo cijelo desetljeće projecirala neku sasvim drugu mene u zrcalo). Babu sam opanjkala, božu neću. Ne dam vam taj gušt. Niste ga zaslužili! ;-))

Ajd, dobro se provedite danas! Nemrem reći da vas volim, ali ste mi kao familija: nepodnošljivi, a prisni. Gušt vas je izbjeći, ali nekak je pusto bez vas.

ma kakva pivnica, od 40 se pije vino:-)

E onda neću ni ja!

bez tebe i mai biti ce suho pa cemo biti prisiljeni vlazit grlo da bi vas mogli iztracati masom znanih i ne znanih podataka.
Medju njima biti ce i istinitih, kao sto je i ova tvoja istina koju si napisala i istina da neces(?) doci.

piši sebi i nama, nemoj nas ignorirat :) ma moš nas ignorirat al daj nam da te čitamo , nedostaješ

koliko slobodnog vremena ...