Ručkić krčkić

Link

Engleski sam naučila zbog ove slike, omotnice singlice koja je sadržavala pjesmu iz linka. Razumjela sam samo tri riječi: "time", "cigarette", "finger"; a činilo mi se da sam sve shvatila.

Da, engleski sam naučila sama, pravi-pravcati autodidakt sam bila, starci nisu htjeli pljunuti lovu za tečaj ili satove, no neki njihov kum, kojem sam se smilila, kupio mi je Filipovićev rječnik. Ili mi je dao lovu, a ja sam kupila rječnik? Ne sjećam se. Djed je davao lovu za ploče i strane časopise. I tak sam ja učila: odslušam pjesmu, kupim njemački časopis, pročitam prijevod, usporedim s engleskim tekstom, provjerim u rječniku... Intuitivno, nevjerojatno točno sam prevodila, čak i idiome! Valjda sam zato danas dobra prevoditeljica: smisao prije točnosti! Dojam ispred gramatičnosti!

Novi jezik... Jezik koji voliš... Jezik nekoga koga voliš... Uh. Logički jezik, jer engleski to jest, za razliku od mrskog mi njemačkog, ili materinskog hrvatskog. Jezik koji svijet vidi drugačije, pomaknuto, nego tvoj; i (možda zato) slikovitije. Silno bogato. Dan-danas mislim na oba jezika. A samo na engleskome kad je važno. (Bilo je teško ispisati sve one tisuće i tisuće stranica prijevoda i vlastitih tekstova kad sam shvatila da mi je engleski po naravi bliži - i zato poznatiji, prisniji! - od hrvatskoga. Ali jesam.)

Čudno je to, kad sam jutros doznala da je Bowie umro, počela sam tugovati za svojim ocem. Onim primitivcem, nasilnikom, homofobnim konzervativcem koji me dozivao iz boravka "V, dođi, Bowie ti je na televiziji!!!" Otac me stvarno volio.

Možda je Bowie moj duhovni otac, onaj otac koji me spasio i sklonio od svih manjkavosti mojeg biološkog oca, ali taj drugi, taj me stvarno volio. Bowieja je bilo lakše voljeti nego njega. Ali eto, i to sam uspjela.

Kroz svoju ljubav za Bowieja i njegovu glazbu (koju već godinama ne slušam, bilo zato jer je prebolna, ili zato jer smo se ch-ch-ch-changed, i on, i ja), naučila sam da nemoguće nije uvijek nemoguće, da je promjena bolna i ushitna, a istovremeno neizbježna, da je važniji cilj od uspjeha - točnije, da je uspjeh sama po sebi. I još puno toga sam naučila. Nesagledivo mi je to sada.

U jednom svojem pradavnom intervjuu, valjda na samom početku karijere i nakon prvih uspjeha, Bowie je rekao da mu nije cilj vječno biti na vrhu top lista, niti popularan, ali da se uvijek želi baviti tim poslom, i uvijek u tome biti dobar. Ostvario je to.

Taj čovjek stvarno kao da nije bio s ovog svijeta.

Živio je glazbu i to se osjetilo i čulo.
Mene je prvo očarao njegov glas i osjećaj da zbilja ide ispred vremena.
Ili mimo njega.

S druge strane singlice je pjesma Quicksand.
Negdje doma na polici još stoji ta singlica.

Strašna pjesma s albuma "The rise and fall of Ziggy Stardust".

I danas mi je uz Space Oditiy, upravo Rock'n'Roll suicide najbolja njegova pjesma.

jbg .. ja ih sve uvijek vidim mlade na sceni u punom ushitu. Nepojmljivo mi je da odlaze kao što je danas otišao David.
Tako gledam i na sebe i zaboravljam da ni ja baš nisam više mlad.
Još neki dan sam s dragom osobom komentirao Davida, njegov opus, novi album.........
Da li je to slučajno izašla tema ili se poklopila s ovim danas, vrag će ga znati.
Znam jedino da sam progutao knedlu i da ću valjda još dugo uživati u njegovoj ostavštini.

Vego .. lijepo si ovo napisala i volim te čitati

Bok svima koji kuže! A kretenskoj budaletini koja je ovo prijavila želim doživotno društvo njoj sličnih.