Nekomu...negdje...

 
 Dnevna enigma....u mrak umočena je .
 KRADE MI DUŠU.....
 ..........................NE DAJ ME !!!

Te je noci i nebo plakalo,

plakao sam i sam.

Sa ognjista protjeran

vodu spasa sam gazio,

i prije nego li potonem,

ostatke dostojanstva trazio.



Tko sam

i zasto zivim ja?

Zasto bas udisem zamrsen splet

gluposti i beznada, kad postoji nada.



Oko mene kolone,

kroz zube procijedena tama,

draga ostaje tamo

gdje mene vise biti nece,

u tisini zaborava,

sama.



Prosle su vjecnosti,

na vrhu sijeda strava,

tvoje rijeci,

koje rekla si tada:

“pusti bol da boli

i ona je radosti nada”.



bole jos i sada.



Mozda cu jos cesto gaziti vode

i ostavljacu tragove

da zednome vode dam,

jer ja tako malen pjesnik svemira

rijeci smisao,

kao istinu bola, znam...



Vratit cu se jedne kisne veceri

da pjesmi zavrsetak dam,

pored Tebe,

moja draga...



da ljubavi smisao

bude dan.

Nekada je teško izgovoriti “Volim Te”
Nekada je teško vjerovati u to, ali…
Kada jednom kažeš Nekom riječi te
počinješ vjerovati u istinitost njihovu

Polako se budim
Moj Svijet nestaje
onaj stari više nije isti

Nestankom tmine
Spoznajem Ljubav i
govorim “Volim Te”

Neka slatka opijenost
tjera Te na ponavljanje
Uživaš sve dok ne počneš
sumnjati u iskaz svoj
u iskaz partnerov

To neminovnošću nazvat ću
Ali... vrlo brzo sumnje se
Rasprše
i ostaje goli kostur
Istine...
... Ljubav je Istina!

Voli Te i Voliš je
Straha više nema
Sumnja je ubijena

Ostali ste samo vi
i govoriš joj
“Volim Te”, bez dvojbe…

Trebam nekoga sa toplim rukama
da zagrli me u nocnoj zbirci slika

trebam neku tajnu neotkrivenu
samo zato što tajna mora biti

neka je i neka tajna ostane
sve što me pokriva u nocnim zbirkama

moram biti konstruktivan
od koristi sa idejama
dok je dana

sa puno rijeci reci malo
bez djela i fleka
prljavih i mokrih radnih odijela

dok je noci
skini se i operi
obuci mekanu pidamu
i lezi u hladni krevet
pa sanjaj bolji dan sutra

trebam nekoga da objektiv namjesti dalje
neka uhvati cijelu sliku svega

neka stane u okvir
jer izvan okvira teško je za objasniti
što je posrijedi u trku u zbirci

flaute na kojima sviraju
penju se nocnim nebom
za dana teže je nema zvijezda

trebam nekoga sa toplim usnama
dok flaute sviraju.

Ovdje te ljubim...i zalud te obzorje skriva.Ljubim te,premda je sve ledeno oko mene.Katkada moji poljupci odlaze sa lađama teškim...Život je moj umoran od uzaludnih traženja...ljubim ono što nemam...u nadi da ću imati možda...ali te ljubim.....
I dolazi mi noć...tvojim me očima motre one najveće zvijezde..
I kako ja te ljubim,tako u vjetru borovi,svojim iglastim lišćem,ime ti žele pjevati...

Ne, ne idi,
Ne idi,
Ostat ćemo ovdje nasamo kao
Azilanti,
Pokisnuti i zagrljeni,
Promočeni vlastitim sumnjama u
Ispravnost našeg čina

A zatim, zatim ćemo poći prema luci
Koja ne znači rastanak,
A pramen tvoje kose više susresti neću,
Kao ni ti moja prsa,
Prsa na kojima si toliko ležala, i pramen koji
Sam toliko mirisao

Za koliko ćeš zaboraviti na me,
Za koliko ću zaboraviti na te,
Za dan, za mjesec, za šest mjeseci,
A zatim, zatim ćemo se iznova sresti,
I biti ćemo jedno,
A luka će plakati naš odlazak…

i dobro, jel se vi volite il se ne volite :) ?

Tren,
uhvaćen za vječnost.
Usana tvojih smijeh i danas u meni.
Tren,
koji se igra mojim sjećanjem,
koji me natjerao da te opet volim.

Kažiprstom desne ruke
podigni mi bradu
i zagledaj se u moje oči
jednim od onih pogleda
od tamnosmeđe čokolade
čiji božanstveni okus
samo ja mogu prepoznati
usne tvoje neka budu poluotvorene
i baršunaste kao prve kajsije
koje se beru u zoru
dok je još svježe i svi spavaju
ali ne reci ništa
samo me gledaj beskrajno dugo
i ja ću znati
da ti je još uvijek stalo
do leptira ljubičastih
ispod tvojih trepavica.

...i ostat će ono što uvijek ostaje od života,ljubavi i snova...Ostat će sjećanja...ljepota koja traje...
i LJUBAV,koja se i šutnjom govori...

Otapam te
u vrelim mi rukama
i svaka istopljena kap
zaustavljena nemirom
na vrhovima prstiju,
podaje tišinu virovima.

mirisljubavi stalno "šutnjom" govori li govori ...

Željeti te ludo je

voljeti te jednostavno

pa mi se čini

sasvim prirodno reći ti

to sam ja

kao da me poznaješ

oduvijek.

Ti ćeš biti moja mjesečina,
a sve ostalo bit će tama.

Mutno je jezero
i pluća bole
raspadajući se.

Imat ću korijen
i imat ću škrge
kada sklopim oči.

Smiješ se
mojoj razigranosti?

Bolest je to,ljubavi,
što kroji moje
osmijehe.

Na mome mozgu
rastu krošnje
a lišće golica
moje oči.

Misliš da ti lažem?
Crvene su mi zemlje
puna usta.

Zar ne vidiš,ljubavi,
da sam mrtav?