Ručkić krčkić

Sve je to strah od smrti, rekla bih... Ovo naše piskaranje, fejsbukiranje, tvitanje, instagramiranje, to beskrajno odašiljanje životnih trivijalnosti ususret trivijalnostima drugih života.

Mladi to još ne osjećaju tako, njima njihove digitalne mandale daju osjećaj napretka, postignuća, povezanosti i veličine života: napuhnu malo te svoje beznačajnosti do značaja nečijeg lajka ili beskrvnog okršaja. Ali mi stariji, koji smo biološki odradili svoje, ili zauvijek propustili propustiti kroz sebe život do novog utjelovljenja, eh, mi smo ti koji se grčevito ovjekovječujemo u mediju sasvim prolazne naravi iz čistog straha od nestanka u smrti.

Neki dan rekoh studentima, u vezi s temom pohrane podataka, "Znate li vi da nećete imati niti jedne jedincate slike za pokazati unucima ako ih ne isprintate?". Jer, to je istina: najpouzdaniji medij pohrane, magnetska vrpca, koju obični smrtnici uopće ne koriste, može potrajati najduže 40 godina. Sve ovo naše, svakodnevno, traje oko 5 godina, ako i toliko. Svaki oblak u koji smo nešto spremili može riknuti bilo kojeg trena, zbog Sunčevih pjega i oluja, prolaska magnetiziranog meteora, terorističke bombe, hakiranja, bilo čega... I onda - nema! Nas više nema. I onda će nas potomstvo iščitavati iz papirnatih računa i slika uklesanih na nadgrobne spomenike.

Sve mi se čini da zapadnjačka kultura nikada nije bila bliža budističkoj - onom pomnom iscrtavanju svemira obojenim zrncima prašine u prašini.

Zanimljiva je ova fotka koju sam stavila - našla sam je pod nazivom "Rock mandala", duhovito dvosmislenom, jer može značiti i rokerske mandale, ali i mandale na kamenu. Doslovce su ovo drugo - znači, nešto u svojoj naravi prolazno "zakeljeno" na čvrst i prilično trajan medij.

Sad čistim, ali ću pod sljedećom pauzom vjerojatno napisati zakaj mi se uopće sve to mota po mislima.

Ajd, jedna pljuga pa idem dalje... Daklem:

Moj život je postao neusporedivo jednostavniji otkad sam sročila i osjetila ovu misao:

NEMAM VREMENA ČEKATI LJUDE KOJI MORAJU NAĆI VREMENA ZA MENE.

Ponovit ću, jer je zaista bitno, a i korisno:

NEMAM VREMENA ČEKATI LJUDE KOJI MORAJU NAĆI VREMENA ZA MENE

Naravno, nastala je prilična pustoš. Što prilično toga govori o meni i o mojem izboru ljudi kojima sam se okruživala.

Nema te kad te nema.
Umro mi je ovih dana stric ( očev bratić ). 1924 godište. I nitko mi nije javio. Našao sam na fb. Nema me više u tom kraju i kao da me stvarno nema. Kakvi tragovi u pijesku i budistička kultura. Opet si pod faktorom 162! Ostavi svoj otisak i utisak u dijamatima...za unuke!

A u pustoši nemaš kaj drugo nego mozgati, prvo o tim ljudima, jer bi im rado pripisala krivicu, a nemreš baš tak jednostrano, pa onda o sebi, i voila, ispadne svašta, i nije sve laskavo, ali je, blogme, korisno!

Bok, Medo! A zakaj bih ja ikaj ostavljala tuđim unucima? Zabole me moje bujno dupe!

Ali mi žao što se ti osjećaš nepostojećim zato jer tamo neki nepostojani ljudi nisu stalno svjesni tvojeg postojanja. Bzvze ti to, vjeruj mi!

Meni je ova pomogla : nemoj da ti prioritet budu oni kojima si ti samo jedna od opcija.
Ista stvar!

Slična stvar, ovco. Moja je bliža smrti i sasvim beskompromisna.

Ali sad moram dalje čistiti. Neće se samo, psmtr!

Taj "stari" je zaslužio moj ispraćaj bar uz jedan lampion u daljini. A nisam znao. Nitko tu nije kriv, nikog ne optužujem, ne žalim se...Meni su isto unuci smješni...

volimo se vezati za stvari koje su nama vazne misleci da cemo kroz njih izazvati iste osjecaje koji nas vezuju uz iste.
Npr. pok. mama skupljala i zradjivala, slagala stalno nekakve rucne radove, cipke, vetene stoljnjake za nas, unuke, praunuke.
Sve te stvari napunile podrum, stoje, skupljaju prasinu, svakome smetaju i niko ih nece, a toliko ljubavi je u to ulozeno.
Ma vraga. Najsretniji sam kada nista nemam.
Nije vazno sto imas uzivotu, vec koga!

pas m izradjivala* vezene*

Medo, mislim da lampion uvijek možemo užgati nekome u počast. Njima je svejedno, ne gledaju više na sat ;-)

Druga je stvar ako netko umre, a mi smo im ostali nešto dužni, još smo nešto htjeli podijeliti s njima... E, viš, to je jedan od razloga zašto sam počela razmišljati o današnjoj temi: imam jednu frendicu koja mi je draga, ali ne podnosim ljude s kojima je ona bliska. Nju bi mi bilo drago tu i tamo čuti i vidjeti, ali ona ne zna sama, uvijek je s njom neki trabant. I neki dan pomislim na nju, boluje od teške i kronične bolesti, i odem vidjeti na FB-u kaj ima, nema niš od lani, odem pogledati kod jedne druge, koju nemrem smisliti, i kod nje pustoš već 2 godine, ali je na twitteru, e, al tu nikome ne da pristup ako nije "njen". Tak da fakat ne znam jel ovoj koja mi je draga dokuferio internet, ili je jako bolesna, ili je umrla. A sve nabrojano je moguće.

Naravno, mogla bih jednostavno nazvati i provjeriti. A to mi se neće: tak blizu ne bih štela!

Budo, ako imaš viška, moš meni dati! I ja sam te radove desetljećima prezirala, štoviše, masu toga sam podijelila netom je majka umrla, a sad mi krivo: uništila sam jedan komadić kontinuiteta, zatrla iz svog doma neki trud, i svo vrijeme u njemu. Baš mi je krivo! Imam još nekoliko komada, oštećenih i podrapanih (zato ih ni nisam darovala), i sad ih stalno koristim. Vjeruj mi, razgalim se svaki put kad ih osvijestim u opažaju! :-D

To su suveniri mnogo jači od naših virtalnih zapisa i fotki. Oni na neki voodu način čuvaju nešto od svojih tvoraca.Vrlo sam uspješno liječio tugu samo s jednim tuđim šalom...Veza, vizualizacija, vrat, blizina mozga, nanočestice, asocijacije i pojavi se osmjeh. Nekad je bio i podsmjeh , ali je uvijek pomogao... bar malo....

Kroz ručne radove ljudi uistinu prenose svoje vrijeme, vještinu, ali i ljubav za nekoga, ako ih izrađuju npr. za miraz. A onda to izađe iz mode i mi to olako odbacimo. OK, vremena se mijenjaju, ali jebiga - šteta je! I znate kaj? Evo, gledam fotke mainog stana, vidim namještaj koji je bio u modi prije 30 godina, i vjerojatno ne baš najjeftinije sorte, a danas izgleda odurno, depresivno... S druge strane, te starinske i nepomodne stvari uvijek imaju svoju draž i toplinu. Na koncu sam samo takve zadržala u stanu. A da imam love, opet bi ostale, kupila bih samo nešto njima slično.

što je ili su mandala ili mandale?

Internet, s druge strane, zapravo prenosi jako malo ičega, a guta vrijeme. OK, npr. kad prevodim, štedi mi vrijeme, u trenu mogu nešto provjeriti, ne moram na noge, pa u knjižnicu, ili do stručnjaka (naravno, pod uvjetom da imam nekog pojma o temi i da mogu izabrati onaj podatak koji je uistinu točan). Međutim, evo neki dan, odlučim ja ispeći kolač, i odjednom mi nije dobar onaj recept koji imam, nego satrem sate na internetu i odlučim se za neku varijantu od koje danas u hladnjaku imam gnjecavu nakazu.

Ili jučer: ja bih neki dobar film. Imam pametni televizor, imam Kodi, imam Chromecast, imam HBO on Demand, i pola večeri provedem u potrazi, e da bih na kraju pogledala neku reprizu s telke vulgaris...

Guglaj, stari, nemam ti ja vremena za takva objašnjavanja, osim kad mi za to plate, a nedjeljom ne radim.

a ja pomislio kako bi ti i život svoj dala za mene kada se ne bi mogla spasit, a ti tako :))

Tj. ne radim objašnjavanja. Osim onih koje želim profurati kroz vlastite sinapse, da bi ih bolje utrla. Međutim, fest sam se naradila održavanjem bar privida urednosti svojeg životnog prostora. Ma, uredan je, zapravo zaista jest!

Hehe, sad sam se sjetila kak mi je mater nabijala komplekse da sam neuredna (a zaista je to mislila, jer u roditeljskom domu nisam radila ništa, a nisam ništa radila jer me a) ničemu nije podučila i b) kad bih takva neuka nešto i pokušala, kritika bi uvijek bila pogubna) - jednom je bila u gostima kod mene u bračnome mi domu, i sad ja nju vozim doma, ovamo gdje sad živim, i dođe mi da povedem i mačka Bucotija, bijelog po trbuhu i šapama, riđeg po leđima i glavi. Nema nigdje mjesta za parkiranje, stanem pred kućom i velim joj nek ona i macan odu u stan, a ja ću doći kad parkiram.

Pola sata kasnije, eto mene, još iz haustora čujem očajno mijaukanje: Buco se zavukao pod ormar i urla! Niš, izvučem ja mačka, nosam ga i tetošim, kad stari mi veli "Od čega si ti to prljava po licu?" Prijeđem rukom, fakat crno. Pojma nemam! Ajd, Bucotije se smirio, pustim ga ja, kad veli stara "Kakva ti je ovo zmazana majica?" Pogledam, ono sve crno i flekavo.

I sine mi: Bucotije je obrisao stoljetnu prašinu pod NJENIM ormarom! Kod mene je milijun puta bio pod raznoraznim ormarima i komodama, ali nikad nije TAKAV izašao!

Eh. I sad mi se više ne priča o efemernosti digitalnih medija, niti o smrtnosti, niti o razlozima ovog zapisa, jer sam jednostavno gladna. Pa ću si jednostavno skuhati nešto jednostavno. U biti, sve je to sasvim jednostavno: živi smo samo SADA. I bilo bi lijepo da smo toga i svjesni.

End of story.

(najs fotka)