Ručkić krčkić

Naslov kaže sve, ali još ću malo drndati dok ručkić odstoji... Ovak, glečte, elita može biti svaka skupina u koju nemamo otvoreni pristup i to po načelu nekog izbora/postignuća/sposobnosti koji ta skupina ima, a mi, i/ili većina drugih ljudi, nemamo. Kakav stav takva elita ima prema ostatku čovječanstva koje ne prima u svoje redove može varirati, ali mislim da se takve elite najčešće uopće njima ne zamaraju: ako je netko vrhunski skijaš, prirodno mu je skijati sa sebi doraslima, uživa u tome pa zapraf i nema potrebu ili prilike ismijavati šeprtlje. To malo manje šeprtljavi čine šeprtljavijima od sebe.

I onda su na putu snobizma. Jer snob je onaj koji ima aspiracije, a nema za njih osnove (bile one materijalne ili nematerijalne) pa se onda nastoji približiti ciljnoj skupini oponašanjem onoga što smatra njezinom bitnom odrednicom, a to najčešće nije upravo ono što je čini elitom (u navedenom primjeru, skijaška vještina), nego nečim lakše dosežnim, npr. odjećom ili ponašanjem, kako ga snob zamišlja, a zamišlja najgore, jer zapraf sam o sebi loše misli (za razliku od elite, koja o njemu uopće ni misli; ali mu se možda nasmije ne zato jer ne zna dobro skijati, nego zbog nametljive pretencioznosti).

Kajaznam, ja sam, navodno, išla u elitnu gimnaziju. OK, za upis je trebalo imati dobre ocjene i ja sam ih imala. Nisam zato ismijavala svojeg najboljeg prijatelja, koji je želio u istu tu gimnaziju, ali je imao lošije ocjene od mojih. Zahvaljujući uspjehu na republičkom natjecanju iz matematike, upisao je Matematičku i čak me malo cimao da se predomislim i upišem je i ja, ali ja sam znala da za to nemam sposobnosti: truba sam bila i ostala iz računanja! Nit sam ja mislila da sam elita, niti da nisam elita, niti sam uopće razmišljala o elitizmu, a nije ni on - jednostavno nam je bilo žao što ne možemo dalje zajedno.

Jednom sam ispala elita zbog nesporazuma: pozvala me neka cura, frendica moje daljnje frendice, k sebi na rođendan. A ono, snob na snobu! Paz vamo, curice od 16-17 godina vode razgovore o najboljem kavijaru, bjelosvjetskim "rizortima", porculanu, i na kraju, o održavanju srebrnog bešteka, da kak je to muka Isusova... (A sve rječnikom, intonacijom i držanjem kao iz tada popularnih sapunica!) Velim ja "Nije. Ja svaki dan jedem srebrnim beštekom i kad se stalno pere, nema gnjavaže!". Kaj je najbolje, bila je to istina, ali djelomična: taj escajg se sastojao od jednog noža, jedne viljuške i jedne jedine žlice koji su preživjeli iz bakinog servisa, drugih dijelova nije bilo i ja nikada nisam bila ponosna vlasnica pravog-pravcatog kompletnog srebrnog pribora za jelo. Ove popizdile! Počele mi odavati počasti, a meni isprva nije uopće bilo jasno zašto... Tek kad sam povezala, namjerno sam im vadila mast. Jer mislim da to snobovi, osobito mladi i ničime u svijetu za išta zaslužni, zaista zaslužuju.

Unatoč svojem svjetonazorskom egalitarizmu (a taj glasi da bi svatko trebao dobiti šansu, bar za nešto što mu je važno), sebe ipak smatram elitom, a evo i zašto: jer sam oduvijek bila toliko svoja da mi na pamet nije padalo mozgati o ovoj ili onoj skupini i kako joj se dodvoriti; niti sam ikada uopće primjećivala da me neka ferma ili ne ferma. Oduvijek sam bila pomalo "geekica", svjesna da mi puno toga ide, a puno toga ne ide, i kad bih se obrukala na tjelesnom pa svi prasnuli u smijeh, i ja bih se smijala, a ne žderala; a kad bih briljirala na engleskom ili kniževnosti, cvala sam i pucala od ponosa, potpuno nesvjesna eventualnih zavidnih i/ili zlobnih pogleda ili primisli. Nikada nisam željela pripadati nekoj skupini koja je bila prestižna po meni nevažnim mjerilima; a ako su mjerila bila važna, a ta skupina ekskluzivna, e pa jebga, onda bih se potrudila. I uspjela bih!

A lova... ta materijalna mjerila uspješnosti. Pa, voljela bih biti uspješnija po tom kriteriju. Bilo je razdoblja kad sam to i bila, i mogu vam reći, lova može kupiti puno zadovoljstva i skupa roba je ipak najčešće bolja od jeftine. Ali, kad nema, onda nema, kupiš ono što si možeš priuštiti bez puno odricanja na nekoj drugoj, podjednako važnoj strani. Mislim da sam elita i zato jer mi ne pada na pamet crnčiti samo zato da neku plitku osobicu impresioniram markicom na majici; jer jebga, ako mi je to jedino raspoloživo sredstvo afirmacije, onda sam zbilja prilično krnja osoba. Pa nije ni čudo kaj mi se netko uvijek pomalo ruga.

Uglavnom se slažem s napisanim.

Uvijek se lošem engleskom rugaju oni kojima nije jasan sadržaj.

Oni koji razumiju i važan im je sadržaj ni ne primjećuju kakav je engleski.

fenomenalan izbor slike :)

Ja sam neko vrijeme bio elitni snob, a kasnije sam se pretvorio samo u cinicnog snoba, ali naravno da radim na sebi:-)

Vrlo duboka misao!

imaš glavu za četiri noge!