Ručkić krčkić

Draga mai,

(a draga mi jesi, iako me nerijetko zgroziš, valjda ću uspjeti iskomunicirati razloge), zašto ti samu sebe tako malo voliš? Tako malo poštuješ? Shvaćam ja da je to moguće, jer i meni se desilo, a onda sam i ja bila zahvalna što bi neki muškarac, eto, pronašao malo volje i vremena za mene, umjesto da podrazumijevam ljubav u kojoj volje i vremena obostrano ima. Zašto si stalno izmišljavaš ljubav, umjesto da je uistinu iskusiš?

Jer se bojiš da je za tebe (više? još uvijek?) nema? Pa čak i ako je tako, a vjerojatno nije, zašto svoju vlastitu ljubav rasipaš nezaslužnima i nebitnima, umjesto da je daš samoj sebi?

Gleč, ovako, sasvim praktično: ako frajer treba odnekud "doputovati", ako te nikad ne poziva k sebi, ako ima broj bon SIM kartice - odjebi ga! Vrlo je moguće, štoviše vjerojatno, da ti stanuje u susjedstvu, da je u sretnome braku (uistinu sretnome, bez navodnika, jer tak masa brakova funkcionira) i da te izabrao zbog tvojih slabosti (lakovjernosti i potrebitosti), a ne snaga (otvorenosti i erotičnosti), ukratko, da je oportunistički predator, jedan od onih kojima je Iskrica idealan habitat.

Zatim, ako se frajer ne osjeća "u vezi" - a ti se, ruku na srce, tako osjećaš prebrzo - pa nemoj se ni ti tako osjećati: nemoj mu podastrijeti svo svoje vrijeme i dobru volju, nego furaj dalje svoj život kao da njega nema, a on nek se potrudi naciljati kad, a blogme i kako, tebi paše. Pa da vidiš kak bu te htio (u)vezati, ako mu je zbilja do toga!

A ako nije (najvjerojatnije nije), bar se nisi inkomodirala; bar nisi otkantala neke druge, zaslužnije i važnije; bar si nisi poremetila ritmove; bar si samoj sebi dala priliku da si ugađaš i da skužiš da ti to znaš (bolje od njega) i možeš (isto vjerojatno kao i on, a možda i bolje).

I što će biti ako poslušaš ove moje smjernice? Vjerojatno upola manji broj pretendenata na tvoje društvo. Super! Upola manje potencijalnih lešinara koje treba razlučiti od golubova gaćastih slomljenih krila (koji mene osobno uopće ne pale, dakle, primijenim li situaciju na sebe, 100% bolja situacija!), a dvostruko više vremena da se baviš sobom, voliš sebe i ugađaš sebi. Ili kćerima; ili unucima; ili prijateljima. Da se jednostavno opustiš.

Gdje je ljubav u svemu tome, zapitat ćeš me... Nema je. Nije ljubav neki bljesak koji se dogodi poput zgoditka na lutriji (iako erotska privlačnost jest, ali je to i idolatrijska fascinacija ljudi bez samopoštovanja, tj. onih koji u sebi nose neki obrazac "ljubavi" i jedva ga čekaju izvaditi i prikvačiti osobi koja se na to ne buni i najmanje ga demantira), nego je, po meni, neki osjećaj koji nastaje postupno, poput rakomoćenosti, prvo oduševljenjem što uopće slutimo mogućnost, zatim uvjeravanjem da ta mogućnost uistinu postoji, pa povjerenjem tu i tamo, gdje je bitno, pa strepnjama koje prevladamo čak i kad se ostvare, pa očuđenjem koje nas razbuđuje, oživljuje, koje nas mijenja, mijenja nam navike, mijenja nam premise, a kad ih promijeni, ispadne da je sve to nabolje, pa odjednom misao započinješ u prvom licu množine, i gle čuda, prođe dosta vremena, ali ti si opuštena, ti na nekoga računaš, i on je zbilja u tom zbroju... Mjesec-dva, koliko traju tvoje veze tijekom zadnjih cca 8 godina što te bloški znam, zaista nije dovoljno vremena za to; i to uopće nisu veze, nego fantazije. Tvoje. A to ti je bez veze.

Nerijetko si me opaučila nekim svojim "uvjerenjem" da sam seksualno i/ili ljubavno mrtva, da sam "odustala od života", a samo zato jer nisam glupa na tvoj način (na brojne druge, nažalost, još uvijek jesam). Potpuno si u krivu! Ne zamjeram ti, jer kužim ja tvoj manjak kuraže, manjak ufanja u vlastite snage, manjak samopoštovanja, koji te priječe da samu sebe staviš na prvo mjesto - da si budeš Kraljica, Prva i Najvažnija. Tebi još uvijek treba važnost bitka u nečijoj sjeni, ono, viš kak sam ja faca kad mi on hoće dati hlad! Možda si u pravu, možda zbilja nemaš ništa ili sve od nabrojanoga da bi mogla biti sretna na neki drugi način. Ne znam. Ali znam da nikad nisi ni pokušala.

Međutim, nema ljepše ljubavi i važnijeg poštovanja od onih koje dajemo sami sebi. Jest, oni postavljaju prečku daleko višlje nego njihov manjak, ali nas bar ostavlja u društvu duhovnih atleta. Koje je rijetko, priznajem. I nisu nam svi privlačni. Ali nisu ni gubitak vremena. Samo ne mogu ispuniti SVO NAŠE VRIJEME. Ono koje im dodijelimo, ipak, mogu. I jaaaaaakoooo su dobri u tome.

A mi više baš i nemamo tak puno vremena. Zar ne?

e, vidiš. grubo. pomalo. ali ako netko sam ovo sve ne vidi, uzalud mi i pisati i govoriti. sve dok sam se ne osvjesti.

Jebeno istinito,ne samo za Mai.

Hvala Vega...ima nas puno ovdje kao Ma :-)

Mico, imaš praf. Ali jučer mi se nekak smilila...