.

"Kritika utilitarizma
Sam naziv veže se s latinskim glagolom uti (»uživati«, »koristiti«), kao i s pridjevom utilis (»koristan«). U skladu s takvim podrijetlom riječi, utilitarizam u svekoliku čovjekovu djelovanju stavlja naglasak na korist. Korisno je ono što donosi ugodu, a isključuje neugodu, jer je ugoda bitni simptom čovjekove sreće. Biti sretan je, u skladu s pretpostavkama utilitarizma, isto što i živjeti ugodno. Poznato je da ugoda poprima različite likove i nijanse. Ne treba, ipak, svraćati odveć veliku pozornost na to da se jedne ugode afirmiraju kao duhovne ili više, a da se druge - primjerice, osjetilne, tjelesne, materijalne - zapostave. Za utilitarista je važna ugoda kao takva jer njegov pogled na čovjeka ne otkriva u njemu izrazitu složenost: materiju i duh, kao dva sučimbenika koji tvore jedno osobno biće koje svekoliku svoju specifičnost duguje upravo duhovnoj duši. Za utilitarista je čovjek subjekt obdaren sposobnošću mišljenja, kao i osjetilnošću. Osjetilnost ga čini ispunjenim žudnjom za ugodom i govori mu da otklanja neugodu. Sposobnost mišljenja, pak, ili razum čovjeku je dan stoga da upravlja svojim djelovanjem na način koji će mu osigurati mogući maksimum ugode uz mogući minimum neugode. Načelo maksimalizacije ugode uz istodobnu minimalizaciju neugode drži utilitarist prvotnom normom ljudske moralnosti, dodajući kako ona treba biti primjenjivana ne samo pojedinačno, egoistički, nego u skupini, u društvu. U konačnoj, dakle, svojoj formulaciji načelo korisnosti (principium utilitatis) naviješta maksimum ugode uz istodoban minimum neugode za što veći broj ljudi.
Na prvi se pogled to načelo čini ispravnim i privlačnim. Teško je čak i zamisliti da bi ljudi mogli postupati drukčije, da bi mogli htjeti tražiti u životu pojedinca i zajednice više neugode nego ugode. Ipak, temeljitija analiza mora otkriti slabost i površnost toga načina mišljenja i takva načela za normiranje ljudskih čina. Bitna pogrješka počiva u priznavanju ugode kao jedinoga ili najvećega dobra kojemu sve ostalo u djelovanju čovjeka i ljudskoga društva treba biti podređeno. Međutim, ugoda nije jedino dobro, nije vlastita svrha čovjekova djelovanja, kako ćemo to još imati prilike utvrditi dalje u ovome djelu. Ugoda je po svojoj biti nešto nuzgredno, akcidentalno, nešto što se može pojaviti prilikom djelovanja. Po naravi stvari organiziranje djelovanja pod vidikom ugode kao isključive ili najveće svrhe u sukobu je sa strukturom koja je vlastita ljudskim činima. Naime, ja mogu htjeti ili činiti nešto s čim se veže ugoda, mogu također ne htjeti ili ne činiti nešto s čim je povezana neugoda. Mogu to čak htjeti ili ne htjeti, činiti ili ne činiti s obzirom na ugodu ili neugodu. Sve je to istina. No, nije mi dopušteno držati ugodu (u kontrastu spram neugode) kao jedinu normu djelovanja, još više je ne smijem držati za načelo na osnovi kojega odlučujem i presuđujem što je u mojim činima ili činima neke druge osobe moralno dobro, a što zlo. Poznato je, ipak, da se nerijetko ono što je istinski dobro, ono što mi nalažu moralnost i savjest, povezuje upravo s određenom neugodom i zahtijeva odustajanje od neke ugode. Ta neugoda, uostalom, baš kao i ugoda od koje u danomu slučaju odustajem, nije ono posljednje što je potrebno za moje razumsko postupanje. Osim toga, ona nije nešto što bi se moglo unaprijed odrediti u svoj punini. Ugoda i neugoda povezuju se uvijek s konkretnim činom. Ne mogu se stoga unaprijed odrediti, a osobito se ne mogu isplanirati ili čak - kako to žele utilitaristi - obračunati. Ugoda je na neki način nešto neuhvatljivo.
Moglo bi se ukazati na mnoge poteškoće i nesporazume kakve u sebi skriva utilitarizam, kako u teoriji, tako i u praksi. Zaobići ćemo, ipak, sve ostalo, kako bismo svratili pozornost samo na jednu stvar, na koju je pozornost svratio i odlučni protivnik utilitarizma kakav je bio Immanuel Kant. Njegovo ime već je bilo spomenuto u vezi s moralnim imperativom. Kant u njemu traži da osoba nikada ne bude sredstvo za svrhu, nego uvijek samo svrha u našemu postupanju. Taj zahtjev otkriva jednu od najslabijih strana utilitarizma: ako je ugoda jedino neopozivo dobro i jedina čovjekova svrha, ako ona predstavlja osnovu moralne norme u ljudskomu postupanju, onda snagom činjenica sve u tomu postupanju mora biti tretirano kao sredstvo za to dobro i tu svrhu. Dakle, i ljudska osoba - i to kako moja vlastita, tako i bilo koja druga - mora nastupati u toj ulozi. Ako prihvaćam pretpostavke utilitarizma, moram gledati na sama sebe kao na subjekt koji želi imati što više iskustava i doživljaja s pozitivnim emocionalno-afektivnim nabojem, a, istodobno, kao na objekt kojim se je moguće poslužiti za izazivanje tih iskustava i doživljaja. Na svaku pak drugu osobu izvan sebe moram, dosljedno, gledati pod istim vidikom, dakle, u kojoj je mjeri ona sredstvo za postignuće maksimuma ugode.
U tomu obliku utilitaristički duh i držanje moraju opteretiti različita područja ljudskoga života i suživota, a čini se da u posebnoj mjeri prijete upravo spolnomu području. Bit opasnosti počiva u tome što se uz utilitarističke pretpostavke ne može vidjeti na koji način zajednički život i općenje osoba različitoga spola može biti postavljeno na ravan istinske ljubavi, dakle, oslobođeno kroz ljubav i od uživanja osobe (kako u drugomu, tako i u prvomu značenju riječi »uživati«) i od postupanja s njom kao sa sredstvom za svrhu. Utilitarizam se očituje kao program dosljedna egoizma, bez ikakvih mogućnosti prelaska na autentičan altruizam. Jer kako god se u deklaracijama predstavnika toga sustava susrećemo s načelom: maksimum ugode (»sreće«) za što veći broj osoba, to načelo ipak sadrži u sebi duboko nutarnje protuslovlje. Jer ugoda je po samoj svojoj biti samo aktualno dobro i samo dotičnoga subjekta, ona nije nad-subjektno, transsubjektivno dobro. Sve dok je to dobro priznavano kao potpuna osnova moralne norme, dotle ne može biti govora o nekakvu izlaženju izvan onoga što je samo za mene dobro.
Možemo to upotpuniti samo nekakvom fikcijom, prividom altruizma. Jer, ako uz pretpostavku da je ugoda jedino dobro ja nastojim oko maksimuma ugode i za nekoga drugoga - ne isključivo za sama sebe, što bi bilo izrazit egoizam - onda ja u tomu slučaju tu ugodu ocjenjujem jedino kroz moju vlastitu ugodu; godi mi to da netko drugi ima iskustvo ugode. Ako mi, pak, to prestane pričinjati ugodu ili ako to ne proiziđe kao ishod mojega »računa sreće« (termin kojim se vrlo često služe utilitaristi), onda ugoda druge osobe prestaje za mene biti nešto obvezujuće, nešto dobro, može postati nešto što je posve zlo. Tada ću, dakle - suglasno pretpostavkama utilitarizma - težiti prema uklanjanju tuđe ugode stoga što se s njom ne veže nikakva moja vlastita ugoda ili ću, u najboljemu slučaju, biti ravnodušan prema tuđoj ugodi i ne ću se oko nje trsiti. Odatle se vrlo jasno vidi kako, uz pretpostavke utilitarizma, subjektivan stav u shvaćanju dobra (dobro = ugoda) vodi ravno prema - možda čak i nesvjesnu - egoizmu. Jedini izlaz iz toga neizbježnog egoizma postoji ako se, osim čisto subjektivnoga dobra, odnosno osim ugode, prizna objektivno dobro, koje također može povezivati osobe i u tome slučaju poprima oznake zajedničkoga dobra. To zajedničko objektivno dobro temelj je ljubavi, a kada osobe zajedno izabiru to zajedničko dobro, istodobno mu se i podređuju. Zahvaljujući tomu, međusobno se povezuju istinskim, objektivnim vezom ljubavi koji im omogućuje oslobađanje od subjektivizma kao i, u njemu nužno skrivena, egoizma. Ljubav je sjedinjenje osoba.
Takvu shvaćanju dosljedan utilitarizam može (i mora) suprotstaviti jedino nekakvo usuglašavanje egoizama koje je, dakako, sumnjivo jer, kako smo vidjeli, iz egoizma - suglasno njegovim pretpostavkama - izlaz ne postoji. Je li moguće usuglasiti različite egoizme? Je li primjerice moguće usuglasiti u spolnomu području egoizam žene i muškarca? Posve je sigurno da se to može činiti prema načelu »maksimum ugode za svaku od obje osobe«, ali ostvarenje toga načela, unatoč svemu, nikada te osobe ne izvodi iz egoizama. Egoizmi će u tome usuglašavanju i dalje ostati egoizmi, jedino što će ta dva egoizma, ženski i muški, uzajamno biti pogodni i korisni. S vremenom, kada ta pogodnost i korist završe, ne ostaje više ništa od svekolikoga suglasja. Ljubav u tome slučaju nije ništa u osobama i ništa među njima, nije objektivna stvarnost, jer nedostaje objektivno dobro koje je za nju presudno. »Ljubav« je u takvu shvaćanju spajanje egoizama koji su samo sastavljeni na taj način da se ne očituju međusobno kao nešto nelagodno, protivno obostranoj ugodi. Ljubav je po samoj biti takva shvaćanja tek privid koji treba brižno njegovati kako se ne bi otkrilo ono što se ispod njega uistinu skriva: egoizam, i to u najvećoj mjeri nezasitan, u kojemu se druga osoba iskorištava radi sebe, radi vlastitoga »maksimuma ugode«. A osoba tada jest i ostaje samo sredstvo za svrhu, kako je to ispravno primijetio Kant u svojoj kritici utilitarizma."

Karol Woytila, "Ljubav i odgovornost"

hm..pročitah i u načelu se slažem! zanimljivi mi zadnje vrijeme tvoji blogovi...biće to rast iz ljubavi od...ljubavi koja se ne može realizirati? često sam i sama nadahnta razmišljanjem upravo kad nema...ugode! odsustvo njeno tjera čovjeka ka...biću! no, ugoda fakat sama po sebi ne bi trebala (i nije) samoj sebi svrhom. ja bih čak rekla da je ona nus produkt...čovjekova djelovanja!

a ne mogu ne primijetit da nema komentara...jasno i zašto? nije lako čitat danas...tolike slike oko nas a da čovjek čita? hm...a treba i naočale metnut...pa i mozak uključit. sve u svemu, nemotuća misija.

Ja utilitariste zovem useri (juzeri).
User kaže da obično hendla neku osobu, a ne da ima s tom osobom ljubavni odnos ili prijateljski odnos, obiteljski odnos, ne, samo hendla.....što pretpostavlja poziciju upravljanja nad nekom osobom i svojevrsnu manipulaciju koristeći tehnički uvjet punoljetnosti kao argument zbog čega je kao user oslobođen odgovornosti brinuti o dobrobiti osobe s kojom je u odnosu....
Ne zanima me ta kategorija, jer jesu egoisti, a u situacijama koje od njih traže brzu i ispravnu reakciju uvijek zajebu, naravno ne sebe....i onda je priča pa kaj, svi smo tu punoljetni, što ti nisi posebno pazio/pazila na sebe u odnosu u kojem je zajedništvo apstraktan pojam koji nije saživio u realnosti.

Nema se tu što previše komentirati.