Ručkić krčkić

Jučer sam se sjetila jedne frendice, isto bivše, ne zbog svađe, nego račvanja životnih putova... Upoznala sam je kao pjesnikinju: pobožnu, intelektualnu, filozofičnu, profinjenu, raspolućenu kako moralno, tako i intelektualno, štoćereć, poštenu. Njena je poezija svježa, neokaljana dopadljivošću, ali bi i ovdašnje primitivce privukla svojom oštrom, promrzlom estetikom, neodoljivim ritmom istinske potrage i zaista, uvijek, neobičnom slikom.

A po Facebooku kelji kičaste sličke + mudre citate poput lokalnih krparica kuhinjskih mudrosti!

I hebga sad, upoznala sam je drugačiju, ali i TO je ona; da sam je upoznala samo kroz kuhinjske mudrosti, hm... Ma, znate i sami: ignorirala bih dok ne puknem, a onda - udri. Ili bar klepi. Mokrom krpom po glavi.

Međutim, nju nikad nisam, jer znam da to, ta kuhinjska mudrost, nije sve što ona jest; ali i to je nešto što jest ona. Zašto se baš time odlučila predstavljati internetskoj javnosti, pojma nemam... Ali, možda je mudro postupila. Ja, npr., nisam birala, izručila sam ovamo baš sve što bi mi došlo ili iz mene izašlo, pa sam dopustila publici da me definira. Hm. Pa, publika uvijek definira. Nemreš tu niš, osim birati publiku. Onu koja će vjerojatno iznjedriti definiciju koja ti prija.

Nekak je drugačije kad ljude prvo upoznaš online, a tek potom uživo: mislim da onda cijenimo dosljednost. Ako krpariš na netu, nekak je udobnije kad krpariš i svudgdje drugdje; odmak nas odvlači iz te udobnosti, a ne uvijek onamo kamo bismo htjeli. Manje je više, rekla bih, u takvom slučaju.

Jer mislim da smo ovdje mahom zbog lijenosti. I beznađa, neki. Ili lova u mutnom. (Još uvijek se nadam da su to manjinci.) Kajaznam, meni samoj uopće nije problem iznalaziti ljude za ovako površne odnose kakve imamo ovdje, bilo gdje, uvijek nađem nekoga koga zanimaju psi i mačke, ili tko će me odvesti do Ikee, ili mi se popeti na lojtru kad ja sama nemrem, ili beskonačno sa mnom divaniti o nekoj životnoj sitnariji koja nas trenutno muči... Evo, moja najnovija "društvena akvizicija" je jedna simpa djevojka s mladim udomljenim psom, ali hebga, živi u mojoj zgradi, pozvoni mi i kad mi se neće njeno društvo, a jako je pristojna, zvoni nježno i odustaje nakon 10-ak sekundi, tak da je nemam srca ne voljeti i/ili ne pustiti unutra; samo joj povremeno velim kad mi je dosta.

Ovdje je površnost čista: sasvim plitka i sasvim egocentrična.

Razna mjesta su obilježila razne faze mojeg života i prioritete koji idu s njima; ta mjesta su mi bila znakovita, jer sam na njima i u njima tražila prekretnice, ili si davala dozvole da odem/dođem onamo kamo prije nisam išla. Iskrica je obilježila moje starenje i suočavanje sa sobom takvom - postarijom. I bila mi je zanimljiva, poticajna, pače fascinantna, u pokusima s ovakvim "ja" i onakvim "ja", a mislila sam da svako prezentiram iskreno. Kao što i sad vjerujem da ovo pišem iskreno. Međutim, na koncu je presudila publika: ona nebirana, ona bez ugodnih definicija, ona egocentrična i ograničena svojim ograničenostima, ona kojoj sam JA SAMA bila i jesam publika - presudio je kontrast. Sve ono što se vidi, ali i ne vidi, u svjetlosti digitalnih "reflektora", te nesmiljene očiglednosti pisane riječi.

I sad kužim: ono čime se većina "predstavlja" zapravo je zavjesa. I poziv da je odgrnemo.

Bar se nadam.

Jopet se netko prijavio! Ajd, može, stakla još čekaju :-D

Popizdičica bi dernečila. Znate kaj, sve si nekaj u najboljoj tradiciji pašćetove paranoje mislim: da nisu popizdičica i pašće isto lice? Zajedničke su im upornost i nepostojanje talenata i/ili postignuća.

Ja fakat kuham sataraščić, tak da nemrem non-stop dernečiti, ali budem ja na miru pogledala reprizu i komentirala iz busije.