Ručkić krčkić

Bijes je lakši od tuge, zaključih odavno. Evo, pronađoh i kad (prije 9 godina!) i gdje (u pjesmi, jednoj od prvih koje sam napisala):

ALICA U KUTIJI

Bila sam bijesna što ne mogu za tobom.

I moja je ljubav isparila u bijesu.
Jer bijes je bolji od tuge.
I strah je bolji od tuge.

Bijes je najbolji.

Nisam te mogla pratiti.
Ljigavo si spuznula gdje ja ne znam ići.
Gdje se bojim.
I bijesna sam zbog toga.

I sad bih trebala reći,
žalosna,
ali to je teško,
i zapravo nisam.

Jer ja još imam čaroliju,
još mogu ispijati čudne zatravine,
još mogu vjerovati
skakutavim stihovima
još mogu željeti
i vjerovati da je želja
nešto dobavila
još mogu
sve ono od čega ti želiš odustati

Moraš odustati.

Rupe imaju dno.

Ja biram biti u kutiji.

Ja ću iz nje iskočiti
Bit ću pajac
S rogatom kapom
I glupavo ću se smijati
Svima koji se nasmiju

Jača od njih
Jača od tebe
Jača od tuge
Jaka zbog straha
Zbog bijesa koji još imam

Jer bijes se tako lako održava

Ne traži ni kap vode
Ni trunčicu ljubavi

Kao žilavo samoživo stablo na hridini
Ždere iz dubina
Pojeo me cijelu
Mene crvenu

I nježnu od krumpira
slatkih otočnih
ponosnih na otimačinu
kiše
munja
treptavih izgleda

Sve je tu u čarobnome napitku
A neću ga popiti
Jer ovo moram proživjeti

Sama
U kutiji čudesa
Bez čarolija
Čudnih
Jer ih je nemoguće zamisliti

A sad u njima
Moram živjeti

30. 09. 2007.

Imala sam 46 godina. Definitivno ne više mlada, ali ne osjećaš to, ma kakvi, sve još šljaka, sve se još može, hoće, obzor je daleko, ambicije su ozbiljne i izgledne... Samo, sve je više ljudi kojima si jednostavno nevidljiva. Ne isprva, mnogima, ne, dođu sasvim blizu, pogledaju, onjuše te i onda ustuknu; kao da imaš neki sitni žig tik ispod ruba kose, kao da si se lagano zaznojila, tako malo da misliš da to samo ti primjećuješ.

Ne, neću sad o svojoj pjesmi, ona je rekla što sam željela, nego ću o našima ovdje. O ovima bijesnima. O ovima kojima smo daleko važniji mi, koji ih ne želimo, nego oni koji ih možda i bi. Oni koji iz kutije iskaču ne kao pajaci, nego blentavi pubertetlije-tužibabe. Još uvijek uvjereni da će "tata srediti stvar" kad oni ostanu bez kontrole.

A to nije sramota. Možda je sramotno izgubiti kontrolu nad svojim financijama, možda je sramotno loše odgojiti dijete ili psa, možda je sramotno voziti loše, ali ostarjeti - ne. U ovome mladošću opsjednutom društvu to je postignuće, osobito kad sačuvamo sebe, svoje korijenske vrijednosti, kad izbjegnemo onog "pajaca iz kutije", koji se ridikulozno našminkan ceri uvjeren da ga gledaju zato jer je lijep.

(Moram ipak malo o sebi: cca godinu dana nakon ove pjesme uzela sam na nadomjesnu hormonsku terapiju. I gleč ti to, nisam više stara, nisam više pajac, libido radi kao i uvijek, zaljubljujem se, hoću, mogu, činim...! Tijelo se vraća u prvobitno stanje, ali sinapse su se već utrle drugačije. I zapitaš se, koliko je to stvarno? Koliko je IŠTA stvarno? I posljedično VAŽNO? Ako smo uglavnom kemijski strojevi. A jesmo. Uglavnom. Možda čak sasvim.)

Ponekad zaboravim, blog je okupljalište tužnih koji su radije bijesni. Tu smo mi koji smo htjeli, i vjerovali, i upustili se, i razočarali se, i onda se jako, jako prepali da ćemo možda ispasti tužni: da nas ne čeka hepiend. I nije nam, bar ne odmah, palo na pamet da bi hepiend mogao biti sasvim drugačiji od onoga po što smo ovamo uopće došli. Meni je bio. I nije The End, nego jedna faza, nakon koje može biti i gore i bolje nego sada, i strah me da će biti gore, a nadam se da će biti bolje, ali lokus kontrole nije ovdje, nije čak ni sasvim u meni (je, jedna od sretnih nuspojava je to da prestaneš biti kontrolfrik!), ovdje je lakmus-papir, laboratorijski pokus, a ponekad jednostavno - skladište.

Ne znam, možda su naši bijesni bijesni zato jer su takvi, nemoćnici, primitivci, ljige, psihopati... Ali možda se jednostavno boje. Možda ne žele biti tužni. Možda im je ovo zadnja slamka kakve-takve kontrole.

Iskreno, prva varijanta mi je manje prihvatljiva. Zato i ne mogu oprostiti Boži što je izjednačila jednu takvu sa mnom, štoviše, dala joj prednost, jer sa mnom cijele 2015. nije ispila kavu na miru, a do ove je, blogme, potegla u pripizdinu... No, s druge strane, danas kad sam dobro, kad sam nekak pomirena sa sobom, svijetom, i većinom stvari na koje ne mogu, ili mi je preteško utjecati, pade mi na pamet i ova druga mogućnost.

Ako je tako, blog im pomogao!

A blog smo SVI MI.

meni je tuga lakša,
zato jer bijes ne smijem pokazati (davno naučeno)
jer on tjera na akciju,na nešto što ne smijem učiniti,reći,
tuga je šutljiva,mirna ,promigolji kao velika zmija kroz mene i ode

jbg ja sam bijesan kad sam tužan, kak sad?
Možda bijesom tjeram tugu kao naši Bloški primjerci.
Znači li to da ću i ja bijesniti po Blogu ako me tuga strefi?
a Lastana nema.......

probaj pa ćeš vidjeti,
blog je i tako poligon za bješnjenje i tugovanje i sve ostalo ,pa zašto ne

A kajaznam, nemam vam ja univerzalnih recepata... Kod mene je tuga najstrašnija, onda strah, tek onda bijes. A zapraf jedino tugovanje može dati olakšanje; i promjenu.

prema Veginom išao bi linijom manjeg otpora što je ipak lakše od grcanja u tuzi

tuga je začahurena i zato nam duže treba da, ili s njom naučimo živjeti ili je se pokušamo riješiti
bijes? ako znamo kontrolirati energiju, može biti kao propuh kojeg nema kad zatvorimo vrata

Tuga je oproštaj sa starim, bijes i strah mogu poslužiti kao pogon prema novom. Ali, znate kaj, kad mi je umro muž, ja bih radije da sam grcala od tuge godinu dana i onda se opet udala, nego ono što jesam učinila: razbjesnila se na njega, upogonila poslom i 10 godina praktički nisam ni gledala imala koga zanimljivoga (ok, ševila se jesam, fala hormonima!).